Ne, nije riječ o Friedkinovom filmu iz 1971. godine!

Riječ je o novoj profesionalnoj vezi s kolegama i kolegicama knjižničarima sa Sveučilišta Toulouse II – Jean Jaurès (prethodno Le Mirail).

Zahvaljujući Programu ERASMUS + za mobilnost nenastavnog osoblja (STT) ovoga sam travnja posjetila Središnji knjižnično dokumentacijski centar(Service Commun de la Documentation) i Središnju sveučilišnu knjižnicu (Bibliothèque Universitaire Centrale) Sveučilišta Toulouse II – Jean Jaures(prethodno Le Miral). Stručni posjet trajao je 5 radnih dana (od ponedjeljka do petka) koje su dane ljubazno i pedantno organizirale kolegice iz Knjižnice. Moram naglasiti da se prema francuskoj navadi, cijeli susret odvijao na francuskom jeziku i u francuskoj maniri – što znači da je cijeli susret shvaćen vrlo ozbiljno i tek je jedan dan posjeta knjižnicama, prema priznanju kolegica, bio „ležerniji“ te trajao od 10-16 sati – redovito smo se sastajale u devet, a rastajale poslije 17,00 sati. Bilo tko da je surađivao s francuskom javnom ili državnom upravom zna da se u Francuskoj imenica „jug“ ne odnosi na ležernost stava prema poslu.

Ono što je na prvi pogled zajedničko hrvatskoj i francuskoj knjižničarskoj profesiji jest da je zakonski uređena. Ukratko, u Francuskoj postoje tri razine knjižničnih pozicija: A, B i C, s time da razina A odgovara našim diplomiranim knjižničarima, razina B sliči na naše knjižničare dok je razina C približena našim pomoćnim knjižničarima. Da biste se zaposlili na radnom mjestu razine A i B, potrebno je položiti vrlo zahtjevan državni ispit. Tek nakon što ispit položite možete se zaposliti na jednom od ponuđenim otvorenih radnih mjesta bilo gdje u Francuskoj.

Da bi se dobila šira slika funkcioniranja francuskih visokoškolskih i institutskih knjižnica te njihove suradnje, potrebno je, prije svega, prikazati ustroj sveučilišta i sveučilišne knjižnične mreže. Sveučilište u Toulouseu (Université Fédérale Toulouse Midi-Pyrénées) sastoji se od tri sveučilišta: Toulouse I – Capitole (gdje se podučava i istražuje ekonomija i pravo), Toulouse II – Jean Jaurès (nešto poput Filozofskog fakulteta u Zagrebu – humanistika, filologija, društvene znanosti) i Toulouse III – Paul Sabatier (kineziologija, medicina, prirodne i tehničke znanosti) te nekoliko instituta. Mreža visokoškolskih knjižnica Sveučilišta u Toulouseu broji 61 knjižnicu što je čini najvažnijom sveučilišnom knjižničnom mrežom u Francuskoj.

Ustroj knjižnica na sveučilištima organiziran je na sljedeći način:

(1) na svakom sveučilištu postoji središnji knjižnično-dokumentacijski centar (SCD – service commun de documentation) koji je zadužen za zajednička i opća pitanja – računalni programi, mrežne stranice, pravila poslovanja, veliki dio proračuna…;

(2) na nižoj organizacijskoj stepenici nalaze se sveučilišne knjižnice (BU – bibliothèque universitaire) koje pokrivaju veći dio stručne i znanstvene građe određenog sveučilišta;

(3) na još nižoj razini hijerarhijske ljestvice nalaze se neintegrirane knjižnice (nešto poput fakultetskih ili odsječkih knjižnica) – sa svojim budžetom, ali ipak organizacijski ovisne o BU i SCD-u.

Krovna organizacija koja povezuje sve SCD-ove i knjižnice naziva se SICD (Service interétablissements de coopération documentaire) – Franzuci naprosto obožavaju kratice – čija je osnovna funkcija koordinacija zajedničkih aktivnosti važnih za sve knjižnice Sveučilišta u Toulouseu, poput pregovaranja o cijenama elektroničkih baza podataka, uvođenja zajedničkog integriranog knjižničnog programa i slično.

Naposljetku, imala sam priliku posjetiti i Média d’Oc, Regionalni centar za obrazovanje knjižničara, koji spaja naše dvije službe: Ispitno povjerenstvo za polaganje stručnih ispita za knjižnično osoblje (u dijelu djelatnosti pripreme pristupnika za stručne ispite) te Centar za stalno stručno usavršavanje knjižničara (CSSU).

Posjetivši i upoznavši sve razine knjižnice mreže (od neintegrirane knjižnice pa sve do SICD-a i Média d’Oca) dobila sam dojam da su djelatnici svake razine detaljno upoznati s vrstom odgovornosti koju institucija obnaša te da je međuinstitucijska suradnja na vrlo visokom nivou (valja spomenuti da se knjige iz jednog sveučilišta mogu vratiti na drugom sveučilištu – postoji mali „bibliobus“ koji prevozi knjige s jedne lokacije na drugu).

Ukratko, na kraju petodnevnog posjeta tuluškim visokoškolskim knjižnicama moji profesionalni vidici su se nedvojbeno proširili. Program Erasmus + za mobilnost dao mi je mogućnost da upoznam knjižnice jednog uređenog europskog sveučilišnog aparata te se odmaknem od američkih iskustava i prakse koje kroz literaturu mi, knjižničari, neminovno najbolje upoznajemo. Gledajući francuska iskustva, ne mogu reći da ne vidim sličnosti, ali i razlike naša dva knjižničarska miljea. No, čini se da je put kojim su francuske visokoškolske knjižnice prošle proteklih godina put kojim bi i naše knjižnice mogle poći.

Za one koji žele znati više 🙂

(I) obala prema Španjolskoj granici ne nalikuje na Azurnu obalu – plitka je, ravna i pjeskovita;
(II) u Toulouseu metro nema vozača, sve je automatizirano – no, vozi sigurno, redovito i brzo;
(III) Midi-Pyrénées nije regija poznata po siru – veliko razočaranje za siroljupce;
(IV) cijene su dosta više od hrvatskih – BigMac Menu stoji cca 7,00 eura, naprama cijeni od cca 4,00 eura koliko je u nas;
(V) Toulouse je naprosto divan grad koji vrijedi posjetiti!

Dorja Mučnjak

*tekst je preuzet iz HKD Novosti: https://www.hkdrustvo.hr/hkdnovosti/clanak/1110