Višnja Novosel: Knjižnica mora biti mjesto susreta, razmjene i potpore

Višnja Novosel diplomirala je pedagogiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Sveučilištu u Zadru magistrirala bibliotekarstvo, a zatim i završila poslijediplomski specijalistički studij iz marketinga neprofitnih organizacija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Na FF-u je zaposlena od 2004. godine, isprva u Knjižnici Odsjeka za pedagogiju, gdje je za studentskih dana bila demonstratorica, a od 2009. u zbirkama za pedagogiju i skandinavistiku Knjižnice našeg Fakulteta. Od 1. siječnja ove godine preuzela je vodstvo Knjižnice (cijele cjelcate! :)) – sve smo je ispitali, o knjižnici i o njoj.  🙂 Svakako pročitajte – inspirira i pokreće!

***

Nastavi čitati “Višnja Novosel: Knjižnica mora biti mjesto susreta, razmjene i potpore”

Napoleon Bonaparte: Clisson and Eugénie

Kako biste reagirali kad bih vam rekla da je Napoleon bio pisac? Okej, kažete, što je tu čudno, pa mnogi su se državnici zabavljali ispisivanjem memoara. Tako je i veliki vojskovođa Bonaparte pisao fikcionaliziranu autobiografsku prozu, ali i eseje te kratke priče, no ovo što slijedi već ćete mi teže povjerovati – okušao se i u žanru ljubića! U to smo se uvjerili zahvaljujući kolegi studentu koji je baš neki dan našoj knjižnici darovao knjižicu ljubavne tematike, a potpisuje je upravo Napoleon Bonaparte. I eto mi savršene teme za prigodnu valentinovsku crticu!

Riječ je o engleskom izdanju naslova Clisson i Eugénie: ljubavna priča (Clisson and Eugénie: a love story), u francuskom izvorniku objavljenom 2007. kod izdavačke kuće Fayard. Pripovijest je rekonstruirana temeljem šest nesređenih i nedovršenih rukopisa iz različitih vremenskih razdoblja. Bonaparte je na tekstu počeo raditi prije no što se proslavio, u dobi od 26 godina, a kritičari su ga skloni autobiografski interpretirati; mladi Clisson iz priče briljantni je vojskovođa zaljubljen u Eugénie, a sam je Napoleon bio u kratkoj ljubavnoj vezi s djevojkom istog imena – Eugénie Désirée Clary. Iako se zaokuplja temom idealne ljubavi kao preduvjeta ultimativne sreće, Napoleon svoju romantičnu pripovijetku odlučuje tragično okončati – povrijeđeni mladić naposljetku herojski pogiba žrtvujući se za suborce u teškoj bitci. Naime, nakon sedam strastvenih godina, dok je Clisson na ratištu, njegova će se supruga zaljubiti u ratnog mu druga, kojeg je upravo on zamolio da joj prikrati samotne dane.

Kritika smatra da se Bonaparte pišući ovu tužnu storiju nadahnjivao Rousseauovim epistolarnim romanom Julie ili nova Heloiza, Goetheovim Patnjama mladog Werthera, ali i u to vrijeme popularnim pastoralnim romanima poput Paul i Virginie Henrija Bernardina de Saint-Pierrea. Kuriozni knjižurak pripada anglističkoj zbirci (signatura FA03 BON C), dođite ga prolistati, a zašto ne i pročitati, vrlo je kratak (potencijalna metoda rješavanja stresa usred ispitnih rokova?).

A dok ovo pišem, pada mi na pamet da bismo mogli (i to zajedničkim snagama!) sastaviti popis najčudnovatijih knjiga s naših polica. Slobodno predlažite i obrazlažite, kriteriji su fluidni, važno da je štivo bizarno, sablažnjivo, smiješno, jezivo, sramotno loše prevedeno, vizualno ružnjikavo ili naprosto na bilo koji način nesvakidašnje i u konvencionalnom smislu neuklopljivo u fond fakultetske knjižnice. Jedno, sve od navedenog ili nešto stoto – veselimo se pronalascima i zahvaljujemo na sudjelovanju!

 

Autorica: Vanja Kulaš

Jedna ljubavno-pravopisna priča…

Dečko: Hej, mala! Rezerviraj u kalendaru 11. ožujak. Vodim te na večeru!

Cura:

Dečko: Hej?

Dečko: Mala?

 

Nitko nije vrijedan 11 godina čekanja.

 

P. s. 11. ožujak (jedanaesti ožujak po redu) bit će 2029. Ako želiš na spoj za određeni broj DANA i svakako OVE GODINE, a nadaš se i potencijalnoj vezi, onda nemoj zaboraviti na vezu genitiva i datuma – oni uvijek dolaze zajedno!

Dakle, dečko, pozovi je na spoj 11. ožujka!

 

Autorica: Katarina Starčević

Gaël Faye: Mala zemlja

Vesela dječja družina na praznicima, topla kvartovska atmosfera, lijena popodneva u napuštenom kombiju, ribolov na obližnjoj rijeci, živopisni susjedi… nešto tako simpatično, blisko nam i domaće, baš kao recimo u Kušanovoj Uzbuni na Zelenom vrhu, naći ćemo i u ovoj knjižici. I u Maloj zemlji (Petit pays) čeka nas jedan Koko sa svojim prijateljima iz njihove slijepe ulice. “Mala zemlja” iz naslova, to je Burundi – siromašna istočnoafrička državica omeđena Ruandom, Tanzanijom i Kongom; priču o njoj ispisao je Gaël Faye, nagrađivani franko-ruandski pisac mlađe generacije (r. 1982.) i rap glazbenik.

Klinci s kraja svijeta odrastaju otprilike kao i sva djeca – njihovi roditelji vole se i svađaju, prijete razvodom pa se mire, dok oni idu u školu, luduju za video igricama i kradu susjedino voće. Jasno, s ponekom specifičnošću – u ovom slučaju oštećena susjeda, inače zaljubljena u knjige, doseljenica je iz Grčke, ulov nisu trešnje ili lubenice nego manga, na izletima se grickaju prženi termiti, ljenčari se pod stablom frangipana, kućni ljubimci raspričane su papige i gologuzi majmunčići, od banana i njihova lišća pravi se svašta – uštipci, pivo, krovovi. A afrički Koko? E, on se zove Gabriel, živi u kolonijalnoj vili s tatom Francuzom, mamom Ruanđankom i poslugom, na njegovom jedanaestom rođendanu poslužuju se odresci krokodila – na svečanom roštilju završit će primjerak ubijen u spektakularnoj potjeri nakon što je progutao kanadsku turisticu u šetnji uz jezero.

Opća idila usred divljine ili ipak ne? 1990-e su godine, školarci slušaju boy bendove, piju Fantu i opterećeni modnim brendovima dijele se na one čiji su roditelji u prilici markiranu robu nabavljati u Europi i Americi i manje sretne koji loše kopije s manjkom ili viškom slova u nazivu kupuju na lokalnoj tržnici. Slika s originalnim i fejk krpicama poslužila je Fayeu kao stilska figura, kojom ukazuje na puno ozbiljniji jaz koji se istovremeno, u svijetu odraslih, produbljuje između dvaju naroda, Tutsija i Hutua.

Te 1993., godine u kojoj se pripovijest odmotava, Burundi je upravo burno proživio svoje prve demokratske izbore. No, inače je sve kao drugdje. Uvjetno rečeno. Ili se barem tako čini. Na prvih stotinjak stranica. A onda, dovoljno je nekoliko događaja, dramatičnih i malenom pripovjedaču teško shvatljivih, da potamne djetinju bezbrižnost u jednom jedinom rezu, a potom će je zauvijek izbrisati državni udar sa stotinama mrtvih.

Gaby i njegovi prijatelji vode lijepe, privilegirane živote nesvjesni političkih perturbacija (vrijeme sreće, života bez suvišnih objašnjenja… sreća te poštedi razmišljanja… prisjeća se svog afričkog djetinjstva Gabriel, sad već odrastao i na sigurnom, u pariškom egzilu), no istovremeno, njegova majka vegetira sanjajući povratak u svoju nekoliko sati vožnje udaljenu domovinu. Ta elegantna žena u Burundiju je izbjeglica koja pati za svojom Ruandom, tragičnom zemljom u kojoj je na početku romana na snazi nesigurno primirje; uslijedit će katastrofalna eskalacija sukoba, o čemu ponešto znamo, film Hotel Ruanda (Hotel Rwanda, 2004) nemoguće je zaboraviti.

Zastrašujuće je kako se slikovita kronika odrastanja – egzotičnog, a istodobno tako univerzalnog i silno nalik našem, samo odjednom žanrovski promeće, točnije, ružno izglobljuje u ratni dokument; dopadljiv početak romana varljiv je uvod u ono što nas čeka, a tim kontrastom dodatno se pojačava čitateljev osjećaj tjeskobe pred eksplicitnim scenama koje će uslijediti. Riječ je o angažiranom tekstu koji na naoko neobavezan, a duboko uznemirujuć način pripovijeda o etničkim sukobima, rasizmu, mizoginiji, odnosu Francuza i općenito zapadnjaka spram Afrike, a čitav taj sklop problema prelama se i kroz odnose u Gabrielovoj obitelji te u konačnici uzrokuje njezin raspad.

Sav užas građanskog rata zbijen je u svjedočanstvu dječakove majke, koja se nakon godina izbjeglištva vraća u opustošenu Ruandu tražeći preživjele članove obitelji i od te se traume nikad neće oporaviti. “…Tako je mama isprekidanim šaptom pričala svoju stravičnu priču. Stavio sam jastuk preko glave. Nisam htio znati. Ništa nisam htio čuti. Htio sam se sklupčati u mišjoj rupi, zavući se u neku jazbinu, zaštititi se od svijeta na kraju svoje slijepe ulice, izgubiti se u lijepim sjećanjima, skloniti se u spokoj svojih romana, živjeti u knjigama” (167).

Uz pomoć gospođe Economopoulos, drage susjede s bogatom bibliotekom i divnim vrtom („Šetali bismo se polako, gotovo kao u usporenom filmu, vukući stopala po gustoj travi, kao da želimo zaustaviti vrijeme, dok se na slijepu ulicu malo-pomalo spuštala noć.“ (152)), dječak se od ratnih strahota brani knjigama. U ovom romanu sramežljivo opčinjenim književnošću (nažalost, ne navodi se popis naslova o kojima dvoje prijatelja u svojim šetnjama razgovara, ali sigurno je da se jako, jako puno čita) naći ćemo svakojake pamtljive misli pa i ovakvo upozorenje: “Treba se čuvati knjiga, to su uspavani duhovi”.

***

U traduktološkom smislu zanimljivost hrvatskog izdanja prevoditeljski je angažman studenata zadarske romanistike pod mentorstvom profesorice dr. sc. Vande Mikšić. Kulturološki gledano knjigu je zgodno čitati u nizu s nedavno u nas prevedenim romanima Sylvaina Prudhommea (Veliki/Les Grands, signatura FE01 PRU v) i Gauza (Čovjek-stup/Debout-Payé, uskoro u fondu!), mladih autora koji baš poput Fayea na svjež i živ način promišljaju suvremenu Afriku. Stvar je tim interesantnija znamo li da je afrička frankofona književnost, uz rijetke iznimke, godinama u nas bila prijevodno poprilično zapostavljena. I onda u samo nekoliko mjeseci eto nam tri različita, a tematski ili barem toponimski srodna romana kod triju domaćih izdavača – autentične priče iz crne Afrike o zemljama o kojima jedva da išta znamo, osim najelementarnijih geografskih činjenica.

Ovaj nježan, poetičan, istodobno strašan roman snažno uvlači i brzo se čita (rezervirajte popodne-dva za prebacivanje na neke daleke paralele), a dobio je nagradu francuskih gimnazijalaca, baš kao koju godinu ranije jedan kojeg također imamo u frankofonoj zbirci – riječ je o Klubu nepopravljivih optimista (Le club des optimistes incorrigibles) Jean-Michela Guenassie i možete ga čitati u prijevodu Marije Paprašarovski, profesorice s Odsjeka za romanistiku (signatura FE01 GUEN k). Poveznica između dvaju romana glas je infantilnog pripovjedača koji je uslijed manjka životnog iskustva doduše naivan, ali istodobno zadivljujuće razuman i vrlo duhovit.

Dakle, četiri preporuke: uz Fayea, čitajte Prudhommea, Gauza, Guenassiu. A kao prijedlog za soundtrack opet Gaël Faye :), Milk Coffee Sugar (Fayeov bend) i Papa Wemba (slušaju ga i Fayeovi junaci, u jednoj vedroj, u isti mah jezivo proročanskoj sceni).

 

Autorica: Vanja Kulaš

Book crush <3

Dragi naši!

Veljača je, proljeće je blizu, ljubav je u zraku, Valentinovo je i najvažnija stvar – obljetnica bloga!

Uz divne tekstove – da ih slučajno niste preskočili, odlučili smo vam zadati malo neobičan zadatak.

Od danas ćete na prvom katu knjižnice naći kutiju u koju ćete moći ubaciti svoj prijedlog za „book crush“. Što je točno book crush? To je vaša simpatija iz knjige, lik koji vas se posebno dojmio i koji/koja, unatoč dugom čitateljskom stažu, zauzima posebno mjesto u vašem srcu. Za najorginalniji book crush smislile smo mali poklon 😊

Da vas malo inspiriramo, odlučile smo s vama podijeliti naše ideje.

Ivana: Moj book crush, ali ne u nekom ljubavnom smislu, bila je Pipi duga čarapa! Sjećam se da sam knjigu pročitala barem 5 puta dok sam bila u osnovnoj školi i Pipi je bila sve što sam u tom trenutku htjela biti: neustrašiva, samostalna, neovisna, zabavna, aktivna, imala je konja i majmuna i nije bilo roditelja da joj govore što da radi. PIH! Savršeno.:D

Katarina: Lik za čijim je cjelovom patilo moje studentsko srce bio je Tomo Crni  (“Plameni inkvizitori”, Zagorka) – vitki crnoputi vitez otimač čiji je i stas i glas drzak, smijeh ironičan, mač ne poznaje straha, a on ipak zariva prste u svoju gustu kosu kada se bori s nekakvim orijašem u sebi…

Lucija: Nakon što sam se odljubila od Wesleyja Crushera – da, da, znam, moje srce je pripalo Indiani Jonesu. Osim što je bio vrlo šarmantan, neustrašivo se borio protiv svega što mu je stalo na put i moja fascinacija nije popuštala. Čak sam jedno izvjesno vrijeme tvrdila da ću biti arheolog kao on. Život je odredio drugačiji put pa sam se na studiju komparativne književnosti zaljubila u još neke likove, ali Indiana je bio i ostao broj jedan!

Vanja: Nelijepa, ali privlačna lica, izbrijane glave, krvlju podlivenih očiju te od cigareta i alkohola ohrpavjelog glasa, Hole je doslovno fatalan. Visoki frajer u martensicama, ispranim trapericama i izblijedjelim rokerskim majicama pod kojima bućka koktel autodestruktivne beskompromisnost i dječačke melankolije opasno je seksi. Kompleksan koliko i problematičan psihološki profil ovog enfant terriblea, nimalo iznenađujuće, bilježi i rijetku intuitivnost, analitičnost te pitbulovsku upornost što ga čini briljantnim istražiteljem.

Višnja: meni je to bila  Georgina iz 5 prijatelja! Nisam imala neki ljubavni crush u knjigama, samo snažne ženske likove 😀

Ako jedne zimske noći…

…neki ljubitelj filmova poželi božićni film, najbolje se opskrbiti na vrijeme da ga ta noćna žudnja ne snađe – neopremljenog!

U svojoj „videoteci“ volimo i imamo klasike, takvi smo vam mi, nostalgični i zaljubljeni u vrijeme Hepburnica, Newmana, Tracyja, Cagneyja, Bogarta, Gablea, Bacallice, Merlinke… oh, ta dobra stara vremena!

Tom ljubitelju filmova i njegovoj žudnji možemo udovoljiti dvama „oldies but goldies“ božićnim filmovima i još jednim „oldies but goldies“ nebožićnim filmom jer ima (nas) nekih koje već  melodije starih pjesama, divno izrežirane filmske scene krasnih haljina nekog prošlog vremena i onaj nekako uglađeni način komuniciranja asociraju na film koji gledaš s upaljenim lampicama na boru.

 

SVE ŠTO NEBO DOPUŠTA (ALL THAT HEAVEN ALLOWS)

r. Douglas Sirk

Pogrešna ljubav između imućne udovice i njezinog vrtlara, poljupci skriveni od snijega i drugih, kupnja božićnog bora, zabava… Svi sastojci za ušuškati se pod dekicu dok vam i samima vani pada snijeg i stisnuti „play“.

 

MALE ŽENE (LITTLE WOMEN)

r. George Cukor

Nakon što pročitate ovu divnu knjigu i poželite biti kao odlučna Jo, romantična Amy, nježna Beth ili lijepa Meg , pogledajte kako su ih na filmu utjelovile Katharine Hepburn, Joan Bennett, Jean Parker i Frances Dee.

 

HAS ANYBODY SEEN MY GAL?

r. Douglas Sirk

Možda nema Božića ili blagdana, ali ima charlestona, pjesme i smijeha – i to u neograničenim količinama. Pa ljubitelji filmova, za veselu večer i dobar san – znate što vam je činiti!

 

Autorica teksta: Katarina Starčević

 

Božić dolazi :)

Dragi naši!

Želimo vam da Božić dočekate sretni, veseli i siti, ali isto tako želimo da „ostanete u formi“ i pročitate knjigu ili dvije koje imaju neke dodirne točke s „the most wonderful time of the year“.

Slijedi naša preporuka:

1. Charles Dickens. Božićna pjesma.

Ne nasjedajte na „lakši način“ i ne gledajte silne ekranizacije ovog klasika. Ako se knjižničari groze neke rečenice onda je to: “Ali postoji film!“. Učinite sebi i nama uslugu i pročitajte ovu krasnu i kratku knjigu!

 

2. Louisa May Alcott. Little women.

“Božić neće biti Božić bez poklona“, gunđala je Jo ležeći na tepihu.

Ako se i vi slažete s ovom izjavom (ne morate lagati, razumijemo) i mislite da bi knjiga o četiri sestre koje odrastaju za vrijeme Američkog građanskog rata bila odličan materijal za popodnevno čitanje trk na peti kat najljepše knjižnice!

 

3.  Helen Fielding. Bridget Jones’s diary : a novel.

Znamo. Gledali ste  Bridget jednako često kao što ste gledali Kevina koji je ostao sam u kući. Znate napamet scenu s džemperima, navijali ste za Marka Darcyja i zgražali se nad ljigavim izjavama Daniela Cleavera. Ako ste se na dogodovštine smotane Bridget smijali od srca, pročitajte knjigu i smijte se još jače. Znamo da postoji film. I mi smo ga gledali 🙂

Uživajte u blagdanima, dobro se odmorite i uživajte u čitanju  🙂

 

Autorica teksta: Lucija Klanac

 

 

Onaj koji nešto…

Prošle je godine u izdanju sarajevskog Buybooka, izašao prvijenac Damira Ovčine, roman „Kad sam bio hodža“, dobitnik Nagrade Mirko Kovač za 2017. i jedan od pet romana koji su ušli u uži krug za Nagradu Meše Selimovića, što svakako ukazuje na veličinu ovog teksta, no ipak ne govori dovoljno.

O romanu Damira Ovčine teško je bilo što reći jer su sve riječi koje bi se mogle o njemu izreći nedovoljne. Svjedočanstvo koje se čita i kao dokument jednog zastrašujućeg nerazumnog vremena i kao roman u kojem su rečenice toliko snažne da ne smeta niti to što u njima često nema mjesta za izricanje glagola. Možda upravo zbog toga što se to zbivanje ne može izreći, Ovčina uspijeva u čovjeku stvoriti onaj nemir zbog kojeg se stječe dojam nerazumnosti, tragičnosti i kaosa u jurnjavi Lenjinovom, Zagrebačkom, Beogradskom i dalje gradom koji se bori za zrak pod teškom opsadom. Užas koji se slio nad grad, u Ovčininom romanu ostavlja dovoljno mjesta za pronalaženje nade, dobrih djela i ljudskosti u ljudima koji su se našli zatočeni u nezamislivom. U takvim vremenima, koja izbace zrak iz pluća, ovdje ostaje mjesta za sitne životne radosti i rađanje ljubavi zbog kojih je jedino i moguće preživjeti. Čitajući, čovjek zaboravi disati jer se događaji nižu, brzo, jedan za drugim, a između rečenica ostaje taman dovoljno prostora da se ne mora sve do kraja izreći. Ne morate poznavati ulice Sarajeva da biste ih osjetili, Ovčina je majstor u prenošenju slika, mirisa, osjećaja i zvukova koje je teško izbaciti čak i kad pročitate zadnju rečenicu u kojoj se slikovito sažeo cijeli jedan rat.

Možda se, kao i ja, stojeći u knjižari u Radićevoj ulici pred izloženim djelima suvremene bosanskohercegovačke književnosti, premišljate biste li roman pročitali ili ne, jer je tema i suviše bliska, mnogima bolna, ali ovakvo je remek-djelo zaista šteta propustiti i ne dozvoliti si upoznavanje autora od kojeg ćemo, nadam se, čitati još mnoge romane.

autorica teksta: Višnja Novosel

BP-BS4: Međunarodni dan postavljanja glupih pitanja

Danas je zadnji dan ove naše, nazovimo ju tako, „škole pismenosti“. Nemojte biti tužni, u knjižnicama vas čeka toliko divnih knjiga vezanih uz jezik pa kada budete pokušavali u suzama usnuti, utješite se jednim dobrim pravopisom ili gramatikom.

 

A danas je ujedno i zadnji dan škole u rujnu, a kažu da je zadnji dan škole u rujnu inače dan postavljanja glupih pitanja.

Navodno su u osamdesetima profesori odlučili uvesti dan za postavljanje glupih pitanja kako bi svi studenti, bez straha, mogli pitati što god bi htjeli. „Zašto jače pritišćemo tipke na daljinskom upravljaču kada su baterije na izdisaju?“; „Zašto moramo prvo kliknuti na ‘Start’ da bismo ugasili računalo?“ pitaju se neki…

„Zašto moramo poznavati pravopis?“ pitaju se drugi. Da mi barem možete vidjeti izraz lica sada.

 

A onda također kažu i da nema glupih pitanja nego samo onih koje odlučiš ne pitati jer se bojiš ismijavanja.

E, a kad smo već kod tog NEMA… 🙂

 

DO MENE NEMA PUTA

POGLEDAJ, SVE JE BIJELO, ZIMA JE…

 

Ena živi u Križevcima. Filip živi u Zagrebu i danas očekuje Enin posjet. Ona se upravo nalazi u vlaku za Zagreb. Pada snijeg. Sve je bijelo, zima je… Snijeg otežava promet našim željeznicama, zamislite. Ena je već trebala doći. Filip joj šalje poruku i pita ju kad dolazi. Ena odgovara: „Neznam, dosta ćemo kasniti.“

Filip o Eni saznaje dvije stvari:

1.) ne vidi budućnost, jer bi se inače zvala barem Vidovita Ena i znala bi odgovor na ovo pitanje

2.) u školi je pod satovima šarala po bilježnicama i pisala poruke (umjesto bilježaka, ali njih je ionako pisala stanovita Ivana pa ih je Ena prije testova kopirala).

 

Dakle, gdje je zapelo, osim vlaka u snijegu?

U hrvatskom se jeziku čestica NE piše odvojeno od glagola!

Postoje samo 4 iznimke:

  1. NISAM, NISI, NIJE, NISMO, NISTE, NISU

  2. NEĆU, NEĆEŠ, NEĆE, NEĆEMO, NEĆETE, NEĆE

  3. NEMAM, NEMAŠ, NEMA, NEMAMO, NEMATE, NEMAJU

  4. NEMOJ, NEMOJMO, NEMOJTE

 

I tu je sva mudrost!

 

A memoriranje pravila vam je oduvijek bilo suhoparno i naporno?

Ispušite nos do kraja, umijte crvene oči, progutajte te knedle i očistite grlo za mnemotehniku. Evo jedna pravopisna kompilacija!

 

  1. „Nikoga NISAM volio tako, dušom i tijelom beskrajno lako, kao tebe, nikog kao tebe!“
  2. „Ništa mi NEĆE ovi dan pokvarit’, vapšuvarivari, vapšuvarivari…“
  3. „Sjedim ispred Kino Zagreba, svjetlo sja iz izloga, trombociti jure žilama, a tebe još NEMA!“
  4. „Pozitivan stav, NEMOJ biti minus…“ (ili „Kreni prema meni“ od Partibrejkersa iliiii: „NEMOJ, NEMOJ se udavati, nikada, nikada…“ J – ponekad je šokantan izbor pjesme odlična tehnika u mnemotehnici!)

 

Tko pjeva, pravopisna pravila ne zaboravlja!

BP-BS!

 

Autorica: Katarina Starčević

BP-BS3: Međunarodni dan črčkarija

Danas, pak, slavimo Međunarodni dan črčkarija, svih onih umjetnina koje nastaju nakon naših poteza olovkom po papiru („davno“ prije po telefonskim imenicima) dok razgovaramo telefonom ili mobitelom.

A točka, po točka, po točkica – i eto nam pravopisnih problema! I ne samo pravopisnih…

Točke, trotočke i dvotočke, zarezi i navodnici, crte i spojnice… Sintagmom objedinjeni u interpunkcijske znakove, ovi mali zavijutci također imaju svoj dan, i to 24. rujna, što će reći za dva dana, što će dalje reći: reagirajmo na to upravo dvama interpunkcijskim znakovima – : ).

Da, oni su sitni. Da, oni djeluju kao obične črčkarije. I da – oni vas mogu čak stajati glave!

 

ZAREZ

Pa da odmah riješimo taj po život opasan interpunkcijski znak – u svim jezicima. Evo čestog primjera iz engleskog jezika (jer ne znam postoji li uopće BOLJI primjer!), samo pohrvaćenih imena.

Marija i Marko se upoznaju u jednom kafiću. Marko zatim pronalazi Mariju na Facebooku. Počinju se dopisivati. Marija pita Marka: „Što voliš?“ Marko joj odgovori: „Volim kuhati obitelj i prijatelje.“ Marija briše svoj korisnički račun na Facebooku i bježi glavom bez obzira, u internetskom smislu.

Ako vam moram objašnjavati zašto, onda bih možda to i ja trebala učiniti.

A zarez ne samo da može utjecati na, nazovimo ga tako, zdravstveni aspekt vašeg života nego može utjecati i na ljubavni aspekt vašeg života.

Za ilustraciju, evo dviju kratkih, jezgrovitih priča. Ponovno iz svijeta dopisivanja.

PRVA PRIČA

MARTINA: Imam osjećaj da ti moje mišljenje uopće ne treba.

KARLO: Ne treba.

DRUGA PRIČA

MARTINA: Imam osjećaj da ti moje mišljenje uopće ne treba.

KARLO: Ne, treba.

Hoće li se na jadnog Karla sasuti Martinin gnjev ovisi o jednom, jedinom zarezu.

I da „parafraziram“ poznatu kinesku poslovicu „Budite pažljivi kada nešto zaželite. Možda se ostvari.“: Pazite gdje stavljate i ne stavljate zarez – možda vas budu smatrali ljudožderom!

 

TOČKA

Recimo da slavite rođendan i da šaljete pozivnice jer je to, eto, retro. I napišete da slavite 27 rođendan. Eh, sad, koliko god vi htjeli da to ljudi pročitaju kao „dvadeset sedmi“, u pravilu – neće. Ali ako pri ruci imate malo dijete, brata, nećakinju, susjedinog petogodišnjaka i uz to vam rukopis nije evoluirao od 1. osnovne (dakle, PRVOG), uvijek možete njih okriviti za izradu pozivnice.

Ako redne brojeve pišete arapskim ili rimskim brojkama, uz njih stavljajte točku – i svi će ih pročitati kao redne brojeve.

A ima i onih strašljivaca koji imaju toliko nepovjerenja u tu točku, a nisu na „ti“ ni s deklinacijom rednih brojeva, pa pribjegavaju ovakvim nesretnim rješenjima: „Vidimo se u petak, 13.-tog lipnja!“

Datumi se sastoje od rednih brojeva – ako ih pišete arapskim ili rimskim brojkama, uz njih stavljajte točku (a nule ispred jednoznamenkastih brojki zaboravite: 01. 06. 2015.). Točka uz brojke podrazumijeva sve padeže – pa se onda ti redni brojevi i čitaju kao redni brojevi u odgovarajućem padežu.

 

SPOJNICA

Spojnica je ona kraća crta, uglavnom spaja riječi, udanim ženama dodaje novo prezime (ako ga žele), pomaže u onomatopejama i – služi deklinaciji kratica. I SAMO kratica.

 

Veronika je studentica lingvistike na Filozofskom fakultetu i jako voli jezik. Njezin se dečko zove Stjepan. On studira na nekom drugom fakultetu. Pa šalje poruke kao što je ova: „Čekat ću te ispred HNK-a, a poslije predstave ćemo ići na piće s Harry-jem iz SAD-a, čuo sam se s njim preko Facebook-a.“

Kao i svaka veza, i njihova ima uspone i padove. Konkretno, u Veronikinim ih očima ima Stjepan. Ponekad oboje u istoj rečenici.

SAVJET ZA STJEPANA: Znam da znaš da Harry i Facebook nisu kratice pa ih zato prestani tako tretirati. Strana imena i nazive bez straha dekliniraj kao što dekliniraš bilo koju hrvatsku riječ, kao što su, na primjer, riječi veza, prekid, kraj, tuga…Ah, i neko ime… hm… evo jednog: Veronika.

 

Dakle, interpunkcijski znakovi su i lijepi i korisni. Kako bi drugima uvijek bilo jasno što ste htjeli izraziti onim što ste napisali – a i kako biste Mariju, Martinu, sebe i Veroniku poštedjeli trauma – naučite i zapamtite interpunkcijska pravila.

Jer evo što se još može dogoditi ako ih ne poznajete… : )

 

 

Autorica teksta: Katarina Starčević