Vesela dječja družina na praznicima, topla kvartovska atmosfera, lijena popodneva u napuštenom kombiju, ribolov na obližnjoj rijeci, živopisni susjedi… nešto tako simpatično, blisko nam i domaće, baš kao recimo u Kušanovoj Uzbuni na Zelenom vrhu, naći ćemo i u ovoj knjižici. I u Maloj zemlji (Petit pays) čeka nas jedan Koko sa svojim prijateljima iz njihove slijepe ulice. “Mala zemlja” iz naslova, to je Burundi – siromašna istočnoafrička državica omeđena Ruandom, Tanzanijom i Kongom; priču o njoj ispisao je Gaël Faye, nagrađivani franko-ruandski pisac mlađe generacije (r. 1982.) i rap glazbenik.
Klinci s kraja svijeta odrastaju otprilike kao i sva djeca – njihovi roditelji vole se i svađaju, prijete razvodom pa se mire, dok oni idu u školu, luduju za video igricama i kradu susjedino voće. Jasno, s ponekom specifičnošću – u ovom slučaju oštećena susjeda, inače zaljubljena u knjige, doseljenica je iz Grčke, ulov nisu trešnje ili lubenice nego manga, na izletima se grickaju prženi termiti, ljenčari se pod stablom frangipana, kućni ljubimci raspričane su papige i gologuzi majmunčići, od banana i njihova lišća pravi se svašta – uštipci, pivo, krovovi. A afrički Koko? E, on se zove Gabriel, živi u kolonijalnoj vili s tatom Francuzom, mamom Ruanđankom i poslugom, na njegovom jedanaestom rođendanu poslužuju se odresci krokodila – na svečanom roštilju završit će primjerak ubijen u spektakularnoj potjeri nakon što je progutao kanadsku turisticu u šetnji uz jezero.
Opća idila usred divljine ili ipak ne? 1990-e su godine, školarci slušaju boy bendove, piju Fantu i opterećeni modnim brendovima dijele se na one čiji su roditelji u prilici markiranu robu nabavljati u Europi i Americi i manje sretne koji loše kopije s manjkom ili viškom slova u nazivu kupuju na lokalnoj tržnici. Slika s originalnim i fejk krpicama poslužila je Fayeu kao stilska figura, kojom ukazuje na puno ozbiljniji jaz koji se istovremeno, u svijetu odraslih, produbljuje između dvaju naroda, Tutsija i Hutua.
Te 1993., godine u kojoj se pripovijest odmotava, Burundi je upravo burno proživio svoje prve demokratske izbore. No, inače je sve kao drugdje. Uvjetno rečeno. Ili se barem tako čini. Na prvih stotinjak stranica. A onda, dovoljno je nekoliko događaja, dramatičnih i malenom pripovjedaču teško shvatljivih, da potamne djetinju bezbrižnost u jednom jedinom rezu, a potom će je zauvijek izbrisati državni udar sa stotinama mrtvih.
Gaby i njegovi prijatelji vode lijepe, privilegirane živote nesvjesni političkih perturbacija (vrijeme sreće, života bez suvišnih objašnjenja… sreća te poštedi razmišljanja… prisjeća se svog afričkog djetinjstva Gabriel, sad već odrastao i na sigurnom, u pariškom egzilu), no istovremeno, njegova majka vegetira sanjajući povratak u svoju nekoliko sati vožnje udaljenu domovinu. Ta elegantna žena u Burundiju je izbjeglica koja pati za svojom Ruandom, tragičnom zemljom u kojoj je na početku romana na snazi nesigurno primirje; uslijedit će katastrofalna eskalacija sukoba, o čemu ponešto znamo, film Hotel Ruanda (Hotel Rwanda, 2004) nemoguće je zaboraviti.
Zastrašujuće je kako se slikovita kronika odrastanja – egzotičnog, a istodobno tako univerzalnog i silno nalik našem, samo odjednom žanrovski promeće, točnije, ružno izglobljuje u ratni dokument; dopadljiv početak romana varljiv je uvod u ono što nas čeka, a tim kontrastom dodatno se pojačava čitateljev osjećaj tjeskobe pred eksplicitnim scenama koje će uslijediti. Riječ je o angažiranom tekstu koji na naoko neobavezan, a duboko uznemirujuć način pripovijeda o etničkim sukobima, rasizmu, mizoginiji, odnosu Francuza i općenito zapadnjaka spram Afrike, a čitav taj sklop problema prelama se i kroz odnose u Gabrielovoj obitelji te u konačnici uzrokuje njezin raspad.
Sav užas građanskog rata zbijen je u svjedočanstvu dječakove majke, koja se nakon godina izbjeglištva vraća u opustošenu Ruandu tražeći preživjele članove obitelji i od te se traume nikad neće oporaviti. “…Tako je mama isprekidanim šaptom pričala svoju stravičnu priču. Stavio sam jastuk preko glave. Nisam htio znati. Ništa nisam htio čuti. Htio sam se sklupčati u mišjoj rupi, zavući se u neku jazbinu, zaštititi se od svijeta na kraju svoje slijepe ulice, izgubiti se u lijepim sjećanjima, skloniti se u spokoj svojih romana, živjeti u knjigama” (167).
Uz pomoć gospođe Economopoulos, drage susjede s bogatom bibliotekom i divnim vrtom („Šetali bismo se polako, gotovo kao u usporenom filmu, vukući stopala po gustoj travi, kao da želimo zaustaviti vrijeme, dok se na slijepu ulicu malo-pomalo spuštala noć.“ (152)), dječak se od ratnih strahota brani knjigama. U ovom romanu sramežljivo opčinjenim književnošću (nažalost, ne navodi se popis naslova o kojima dvoje prijatelja u svojim šetnjama razgovara, ali sigurno je da se jako, jako puno čita) naći ćemo svakojake pamtljive misli pa i ovakvo upozorenje: “Treba se čuvati knjiga, to su uspavani duhovi”.
***
U traduktološkom smislu zanimljivost hrvatskog izdanja prevoditeljski je angažman studenata zadarske romanistike pod mentorstvom profesorice dr. sc. Vande Mikšić. Kulturološki gledano knjigu je zgodno čitati u nizu s nedavno u nas prevedenim romanima Sylvaina Prudhommea (Veliki/Les Grands, signatura FE01 PRU v) i Gauza (Čovjek-stup/Debout-Payé, uskoro u fondu!), mladih autora koji baš poput Fayea na svjež i živ način promišljaju suvremenu Afriku. Stvar je tim interesantnija znamo li da je afrička frankofona književnost, uz rijetke iznimke, godinama u nas bila prijevodno poprilično zapostavljena. I onda u samo nekoliko mjeseci eto nam tri različita, a tematski ili barem toponimski srodna romana kod triju domaćih izdavača – autentične priče iz crne Afrike o zemljama o kojima jedva da išta znamo, osim najelementarnijih geografskih činjenica.
Ovaj nježan, poetičan, istodobno strašan roman snažno uvlači i brzo se čita (rezervirajte popodne-dva za prebacivanje na neke daleke paralele), a dobio je nagradu francuskih gimnazijalaca, baš kao koju godinu ranije jedan kojeg također imamo u frankofonoj zbirci – riječ je o Klubu nepopravljivih optimista (Le club des optimistes incorrigibles) Jean-Michela Guenassie i možete ga čitati u prijevodu Marije Paprašarovski, profesorice s Odsjeka za romanistiku (signatura FE01 GUEN k). Poveznica između dvaju romana glas je infantilnog pripovjedača koji je uslijed manjka životnog iskustva doduše naivan, ali istodobno zadivljujuće razuman i vrlo duhovit.
Dakle, četiri preporuke: uz Fayea, čitajte Prudhommea, Gauza, Guenassiu. A kao prijedlog za soundtrack opet Gaël Faye :), Milk Coffee Sugar (Fayeov bend) i Papa Wemba (slušaju ga i Fayeovi junaci, u jednoj vedroj, u isti mah jezivo proročanskoj sceni).
Autorica: Vanja Kulaš
Kako biste reagirali kad bih vam rekla da je Napoleon bio pisac? Okej, kažete, što je tu čudno, pa mnogi su se državnici zabavljali ispisivanjem memoara. Tako je i veliki vojskovođa Bonaparte pisao fikcionaliziranu autobiografsku prozu, ali i eseje te kratke priče, no ovo što slijedi već ćete mi teže povjerovati – okušao se i u žanru ljubića! U to smo se uvjerili zahvaljujući kolegi studentu koji je baš neki dan našoj knjižnici darovao knjižicu ljubavne tematike, a potpisuje je upravo Napoleon Bonaparte. I eto mi savršene teme za prigodnu valentinovsku crticu!
Prošle je godine u izdanju sarajevskog Buybooka, izašao prvijenac Damira Ovčine, roman „Kad sam bio hodža“, dobitnik Nagrade Mirko Kovač za 2017. i jedan od pet romana koji su ušli u uži krug za Nagradu Meše Selimovića, što svakako ukazuje na veličinu ovog teksta, no ipak ne govori dovoljno.