![](https://kblog.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2022/11/blog.jpg)
Život nije let kroz prosiku*
Slika: Jelena Martinović, ”Velebitski divlji konji”, akril na platnu, 100×150 cm**
Svatko stoji sam na srcu zemlje
proboden zrakom sunca:
a veče je već tu
(S. Quasimodo)
U mjesecu hrvatske knjige posvećenome mladima, u Europskoj godini mladih vrijedi se podsjetiti na pisca koji je sav svoj opus napisao kao mlad čovjek – između sedamnaeste i dvadeset i pete godine života. Riječ je o Ivanu Kozarcu kojemu se upravo ovih dana obilježava obljetnica smrti. Živio je kratko: rođen 8. veljače 1885. u Vinkovcima, gdje i umire 16. studenoga 1910. Snažna povezanost sa zavičajem odrazila se i u njegovom književnom djelovanju, u pjesničkom i proznom dijelu opusa. Uz Slavoniju, život i djelo odredila mu je i bolest (tuberkuloza) o kojoj u stihovlju piše: Tužno doba svanulo je za me: / Sunce sjaji, a ja krevet čuvam / Među četir’ zakonačen zida / Nit’ se smijem, niti se obuvam. // U okolo gorom i dolinom / Život zori i suncu se smije – / A moj krevet sve po malo cvili, – / Čak i njemu već lagano nije. // Zore sviću – da ih ljepših nema, / Idu dani svi vedri jednako, / A iz mene sve je manje mene / Ja Vam ginem lagano, polako – – – („Umiranje“)
Lagano, polako gine ili, kako na drugome mjestu čitamo „umire na milimetre“ već od 1903., godine u kojoj se rađa Bjelovarčanin Đuro Sudeta, književnik istoga životnoga udesa. Navedeni Kozarčevi stihovi poput najave su njegovih pjesama. Iako je i u Sudete i u Kozarca antologijskih pjesama, obojica su svoje književne vrhunce dosegli u prozi, točnije – liriziranoj prozi. Tako Sudetu danas uglavnom poznajemo kao autora fantastične pripovijetke Mor, a Kozarca po Đuki Begoviću. I na formalnoj (jezičnoj) i na sadržajnoj, idejnoj razini Đuka i Mor natprosječna su djela, biseri hrvatske književnosti. I, zanimljivo – oba slave život; strastveno, čeznutljivo, bolno. Dva pisca iz predvorja smrti ostavljaju nacionalnoj književnosti najljepše i najpogođenije retke o životu. Promatraju ga, ćute, ispisuju kirurškom preciznošću.
Zadržat ćemo se na Đuki Begoviću, slijedeći pritom stajalište J. Bognera o smislu, odnosno zadatcima književne kritike. Bogner naime drži kako bi „kritika književnih djela morala uvijek biti i kritika duhova, kritika morala jednog društva, kritika problema umjetničke forme, ona mora u prvom redu ići na ocjenjivanje i vrednovanje općih životnih problema.“
Đuka obiluje upravo ovime posljednjim. Sadržaj romana vezan je uz zločin i kaznu i važno je reći – uzet je iz života. Već prva rečenica uvodi nas in medias res: Đuka Begović vratio se iz M. Četiri je godine proboravio tamo među zidinama kaznione. Kažnjen je za ubojstvo oca žaračem(!) koje je počinio u petnaestoj godini života: (…) već tamo po Đurđevu došlo je ono što je prevrnulo tok njegova života, a i iskinulo komadić, komad iz njega.
Povratkom iz kaznione Đuka se, poput Lotove žene, osvrće za sobom. Opisuje boravak među zidinama, događaje i iskustva koja su do toga dovela, a potom i zbivanja te stanja njegove duše po povratku u selo. Vrsnoća romana upravo je u tim slikama, opisima duše – slažu se brojni kritičari, klasificirajući djelo romanom lika, psihološkom studijom o liku i sl.
Pitanjima identiteta, povezanoga sa slavonskim pejzažem, Đuka se, valja i to reći, uklapa u modernističku matricu: Lišće jasenja blistalo u lakom treperenju i sjalo da je milota. Kao da se po njem suho razasipa srebrenje. – A u njemu, u Đuki, bujalo osjećajima i čuvstvima, bujalo brzicom mutnih proljetnih voda… Podvojenost junaka vidljiva je u brojnim segmentima: od životne radosti, strasti, slavljenja života do tuge, očaja, malodušnosti, nemoći… Nemoći, s kojom suosjeća i čitatelj, vodeći se onom biblijskom: plačite sa zaplakanima… Premda, kada je o Đuki riječ, izostaje onaj uvodni: radujte se s radosnima…
Njegovu neobuzdanost i sklonost krajnostima možda najbolje oslikava prizor leta kroz prosiku po povratku iz kaznione: Đuka je ciktao i dalje, konji su jurili bješnje, šuma ječala i grmjela silnije i vraćala ciktaj u stostruko ciktavijim tonovima. Po njegovu mrklom licu uzamance se ispoljivao i pretrzavao smiješak kraljevskoga gotovo ponosa i vlažilo mu se usvjetljano oko suzom užitka. Ipak, pojavila se i jedna sjena na njemu… – Ej, uvik-vikom da je tako – šaputao. To se u njemu probudila misao koja je predviđala brzi konac tomu letu. A on bi htio letjeti, letjeti tako uludo i dan i dva i deset i godinu dana i sto i više…
Izvanjska slika teranja konja do iznemoglosti prispodobiva je onome što se u junaku zbiva; čak i na slobodi, Đuka je zarobljenik. Utamničile ga misli teške ko olovo, mračne ko ona tama što se obavija oko postelje i njega. Otca se, doduše, riješio, ali i dalje je Šimin sin, jedinka Šime Begovića.I nema toga što Đuka ne će učiniti da „olabavi“ teret što pritišće: izmučiti konje u trku, rasuti imanje, kćerin miraz, dane i noći provoditi u pijančevanju, svirci, uživanju sa ženama: On samo pusti sebe nogama. I uvijek on skoro tako… Noge ponesu kuda treba. A noge – one ga ovaj put ponijele ravno u birtiju.
No, sve je to batina s dva kraja, svjestan je Đuka: Opstoji samo kidanje i rasipanje, i razgrađivanje i rušenje. Svi turkaju i potiču jednu vatru. I lijepa ona može biti i vrela i sjajna i ogrijat se i prigrijat može na nju, ali će i ugasnuti. A onda? Pepeo, garište…
Svega je svjestan i prava su pitanja u njemu: Kaki sam ja?; (…) zašto sunce, zašto mjesec, nebo, zvijezde?… Otkud to, kako to?… Pita se i zašto život, čemu je?… Šta je to pravda, poštenje i tko je taj koji je pošten?; Kako da živim? A kako uopće treba živiti? Za koga treba živiti? Za samog sebe? Za druge? – i tako dalje. Samo se pitao i pitao. Odgovoriti nije znao.
I ono najvažnije pitanje ostaje bez odgovora: Jer on hoće – misli Đuka – da ima svoj život, posve – svoj. Pa? Kako do njega? Čime? On hoće, ali ne može. Zašto? Jači su oni drugi od njega sama i sto puta. Zato.
Je li tome uistinu tako? Je li selo krivo, slatki, šećerni ljudi; sitne, blatne duše – kako ih Đuka naziva? Ili otac Šima koji pol života poda na njega i za njega, i ugodi mu i ugađaj, kad odraste, on oca u rebra – mjesto kruva – kamena. Odnosno, žarača. Ovaj dio je za sve roditelje.
Nisu krivi ni selo, ni ćaća, al’ u pravu je Đuka, jači su od njega i sto puta. Moćna je to slika: jači su od njega. Uključuje borbu. I dok se Đuka obračunava s njima, kraj njega – tiho i postojano – prolazi život. On samo ide, a ti plači za njim ako te volja. Plači, Đuka za Marijicom, Smiljom, imanjem…
Kraj romana ne donosi te suze. I one su prošle; i bab-Mara i dobro koje je u Đuki vidjela. Sve je prošlo. I let kroz prosiku…
![](https://kblog.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2022/11/blog2.jpg)
Život ima svoje zakonitosti. Tek su tragovi ostali na licu Đuke Begovića. Tamo se sav onaj nekadanji život ispisao. Ispisao se, duboke brazde urezao od očiju do usta i poprijeko preko čela. (…) Sve u svemu: to lice sa pognutim još tijelom, sa tapavim korakom, s riječima, izgovaranim na slogove – bol je jedna, bol bez olakšavanja i trzanja, bez suze i očaja. To je bol jednaka u sve dane, kad ulazi i zapada sunce, u snu i na javi. To je bol koju ne prati čuvstvo žalosti, osjećanje pregaranja, kojoj ne daje jači izražaj spoznaja i misao o njoj. U njoj je samo jedno: tupost. Da. Tupa je to bol. Rezignacija. Suvišnost…
… i zato je ovaj roman ponajprije roman za mlade. I za njihove roditelje.
Autorica teksta: Melanija Ivezić Talan
* ikavski oblik za prosjeku, tj. prosječen put kroz šumu
** Mrežna stranica umjetnice: www.jelena.com.hr
![](https://kblog.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2022/12/48374649_10155599880357245_7938862797406863360_n.jpg)
![](https://kblog.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2022/09/Happy-Birthday-e1662975657296.jpg)