Slika: Jelena Martinović, ”Velebitski divlji konji”, akril na platnu, 100×150 cm**

Svatko stoji sam na srcu zemlje

proboden zrakom sunca:

a veče je već tu

(S. Quasimodo)

U mjesecu hrvatske knjige posvećenome mladima, u Europskoj godini mladih vrijedi se podsjetiti na pisca koji je sav svoj opus napisao kao mlad čovjek – između sedamnaeste i dvadeset i pete godine života. Riječ je o Ivanu Kozarcu kojemu se upravo ovih dana obilježava obljetnica smrti. Živio je kratko: rođen 8. veljače 1885. u Vinkovcima, gdje i umire 16. studenoga 1910. Snažna povezanost sa zavičajem odrazila se i u njegovom književnom djelovanju, u pjesničkom i proznom dijelu opusa. Uz Slavoniju, život i djelo odredila mu je i bolest (tuberkuloza) o kojoj u stihovlju piše: Tužno doba svanulo je za me: / Sunce sjaji, a ja krevet čuvam / Među četir’ zakonačen zida / Nit’ se smijem, niti se obuvam. // U okolo gorom i dolinom / Život zori i suncu se smije  – / A moj krevet sve po malo cvili, – / Čak i njemu već lagano nije. // Zore sviću – da ih ljepših nema, / Idu dani svi vedri jednako, / A iz mene sve je manje mene / Ja Vam ginem lagano, polako – – – („Umiranje“)

Lagano, polako gine ili, kako na drugome mjestu čitamo „umire na milimetre“ već od 1903., godine u kojoj se rađa Bjelovarčanin Đuro Sudeta, književnik istoga životnoga udesa. Navedeni Kozarčevi stihovi poput najave su njegovih pjesama. Iako je i u Sudete i u Kozarca antologijskih pjesama, obojica su svoje književne vrhunce dosegli u prozi, točnije  –  liriziranoj prozi. Tako Sudetu danas uglavnom poznajemo kao autora fantastične pripovijetke Mor, a Kozarca po Đuki Begoviću. I na formalnoj (jezičnoj) i na sadržajnoj, idejnoj razini Đuka i Mor natprosječna su djela, biseri hrvatske književnosti. I, zanimljivo – oba slave život; strastveno, čeznutljivo, bolno. Dva pisca iz predvorja smrti ostavljaju nacionalnoj književnosti najljepše i najpogođenije retke o životu. Promatraju ga, ćute, ispisuju kirurškom preciznošću.

Zadržat ćemo se na Đuki Begoviću, slijedeći pritom stajalište J. Bognera o smislu, odnosno zadatcima književne kritike. Bogner naime drži kako bi „kritika književnih djela morala uvijek biti i kritika duhova, kritika morala jednog društva, kritika problema umjetničke forme, ona mora u prvom redu ići na ocjenjivanje i vrednovanje općih životnih problema.“

Đuka obiluje upravo ovime posljednjim. Sadržaj romana vezan je uz zločin i kaznu i važno je reći – uzet je iz života. Već prva rečenica uvodi nas in medias res: Đuka Begović vratio se iz M. Četiri je godine proboravio tamo među zidinama kaznione. Kažnjen je za ubojstvo oca žaračem(!) koje je počinio u petnaestoj godini života: (…) već tamo po Đurđevu došlo je ono što je prevrnulo tok njegova života, a i iskinulo komadić, komad iz njega.

Povratkom iz kaznione Đuka se, poput Lotove žene, osvrće za sobom. Opisuje boravak među zidinama, događaje i iskustva koja su do toga dovela, a potom i zbivanja te stanja njegove duše po povratku u selo. Vrsnoća romana upravo je u tim slikama, opisima duše – slažu se brojni kritičari, klasificirajući djelo romanom lika, psihološkom studijom o liku i sl.

Pitanjima identiteta, povezanoga sa slavonskim pejzažem, Đuka se, valja i to reći, uklapa u modernističku matricu: Lišće jasenja blistalo u lakom treperenju i sjalo da je milota. Kao da se po njem suho razasipa srebrenje. –  A u njemu, u Đuki, bujalo osjećajima i čuvstvima, bujalo brzicom mutnih proljetnih voda…   Podvojenost junaka vidljiva je u brojnim segmentima: od životne radosti, strasti, slavljenja života do tuge, očaja, malodušnosti, nemoći… Nemoći, s kojom suosjeća i čitatelj, vodeći se onom biblijskom: plačite sa zaplakanima… Premda, kada je o  Đuki riječ, izostaje onaj uvodni: radujte se s radosnima…

Njegovu neobuzdanost i sklonost krajnostima možda najbolje oslikava prizor leta kroz prosiku po povratku iz kaznione: Đuka je ciktao i dalje, konji su jurili bješnje, šuma ječala i grmjela silnije i vraćala ciktaj u stostruko ciktavijim tonovima. Po njegovu mrklom licu uzamance se ispoljivao i pretrzavao smiješak kraljevskoga gotovo ponosa i vlažilo mu se usvjetljano oko suzom užitka. Ipak, pojavila se i jedna sjena na njemu… – Ej, uvik-vikom da je tako – šaputao. To se u njemu probudila misao koja je predviđala brzi konac tomu letu. A on bi htio letjeti, letjeti tako uludo i dan i dva i deset i godinu dana i sto i više…

Izvanjska slika teranja konja do iznemoglosti prispodobiva je onome što se u junaku zbiva;  čak i na slobodi, Đuka je zarobljenik. Utamničile ga misli teške ko olovo, mračne ko ona tama što se obavija oko postelje i njega. Otca se, doduše, riješio, ali i dalje je Šimin sin, jedinka Šime Begovića.I nema toga što Đuka ne će učiniti da „olabavi“ teret što pritišće: izmučiti konje u trku, rasuti imanje, kćerin miraz, dane i noći provoditi u pijančevanju, svirci, uživanju sa ženama: On samo pusti sebe nogama. I uvijek on skoro tako… Noge ponesu kuda treba. A noge – one ga ovaj put ponijele ravno u birtiju.

No, sve je to batina s dva kraja, svjestan je Đuka: Opstoji samo kidanje i rasipanje, i razgrađivanje i rušenje. Svi turkaju i potiču jednu vatru. I lijepa ona može biti i vrela i sjajna i ogrijat se i prigrijat može na nju, ali će i ugasnuti. A onda? Pepeo, garište…

Svega je svjestan i prava su pitanja u njemu: Kaki sam ja?; (…) zašto sunce, zašto mjesec, nebo, zvijezde?… Otkud to, kako to?… Pita se i zašto život, čemu je?… Šta je to pravda, poštenje i tko je taj koji je pošten?; Kako da živim? A kako uopće treba živiti? Za koga treba živiti? Za samog sebe? Za druge? – i tako dalje. Samo se pitao i pitao. Odgovoriti nije znao.

I ono najvažnije pitanje ostaje bez odgovora: Jer on hoće – misli Đuka – da ima svoj život, posve – svoj. Pa? Kako do njega? Čime? On hoće, ali ne može. Zašto? Jači su oni drugi od njega sama i sto puta. Zato.

Je li tome uistinu tako? Je li selo krivo, slatki, šećerni ljudi; sitne, blatne duše – kako ih Đuka naziva? Ili otac Šima koji pol života poda na njega i za njega, i ugodi mu i ugađaj, kad odraste, on oca u rebra – mjesto kruva – kamena. Odnosno, žarača. Ovaj dio je za sve roditelje.

Nisu krivi ni selo, ni ćaća, al’ u pravu je Đuka, jači su od njega i sto puta. Moćna je to slika: jači su od njega. Uključuje borbu. I dok se Đuka obračunava s njima, kraj njega – tiho i postojano – prolazi život. On samo ide, a ti plači za njim ako te volja. Plači, Đuka za Marijicom, Smiljom, imanjem…

Kraj romana ne donosi te suze. I one su prošle; i bab-Mara i dobro koje je u Đuki vidjela. Sve je prošlo. I let kroz prosiku…

Život ima svoje zakonitosti. Tek su tragovi ostali na licu Đuke Begovića. Tamo se sav onaj nekadanji život ispisao. Ispisao se, duboke brazde urezao od očiju do usta i poprijeko preko čela. (…) Sve u svemu: to lice sa pognutim još tijelom, sa tapavim korakom, s riječima, izgovaranim na slogove  – bol je jedna, bol bez olakšavanja i trzanja, bez suze i očaja. To je bol jednaka u sve dane, kad ulazi i zapada sunce, u snu i na javi. To je bol koju ne prati čuvstvo žalosti, osjećanje pregaranja, kojoj ne daje jači izražaj spoznaja i misao o njoj. U njoj je samo jedno: tupost. Da. Tupa je to bol. Rezignacija. Suvišnost…

… i zato je ovaj roman ponajprije roman za  mlade. I za njihove roditelje.

Autorica teksta: Melanija Ivezić Talan

* ikavski oblik za prosjeku, tj. prosječen put kroz šumu

** Mrežna stranica umjetnice: www.jelena.com.hr