Elvira Gotal diplomirala je kroatistiku i indologiju, a privodi kraju i studij bibliotekarstva. Viđali ste je na pultu četvrtog kata, a ako ste se pitali kamo je nestala, naći ćete je, jednako agilnu i entuzijastičnu, na katu ispod. Uz svoje svakodnevne poslove Elvira radi super stvar – organizira Dokudah, dokukino u knjižnici. Za zimu vam sprema mnoge novitete pa pratite fejs!
Jedno je od onih lica s kojim poželite ostati u dužem razgovoru nego što je to moguće u radnoj atmosferi čitaonice i, recimo, popiti čaj. E, meni je uspjelo baš to, razbrbljale smo se i evo što sam sve saznala. 🙂

Diplomirala si kroatistiku i indologiju. Možda griješim, ali kroatistika, osim što je oduvijek jedna od najpopularnijih grupa na FF-u, pomalo je i ziheraški, odnosno pragmatičan izbor (tako je barem bilo u naše doba), a i riječ je o odsjeku s jako puno studenata. S druge strane, indologija djeluje alternativnije, studira se u maloj grupi i privatnijoj atmosferi, a s tom diplomom nikad nije bilo lako naći posao. Kako si se odlučila za tu kontradiktornu kombinaciju? 🙂

Oduvijek sam balansirala sa svojim potrebama i interesima. Ono što moram i trebam te ono što me interesira i motivira. Interesi su mi raspršeni, a život se događa u sredini. Srednji put je zlatni put. Spajala sam te dvije kontradiktorne strane studiranja te nalazila ravnotežu negdje između. Kroatistički red u indologiji, indološki nered u kroatistici. Sve skupa uokvireno Filozofskim fakultetom kao posebno uređenim kaosom. 🙂

 Možeš li ukratko usporediti iskustvo studiranja na tim dvama odsjecima?

Koliko god su ovi odsjeci naizgled suprotni, indologija je većim dijelom lingvistički studij i usmjerena je na jezike. To je studij koji ima dugu tradiciju na Filozofskom fakultetu i istaknuti kolegiji oblikovani su tako s razlogom. Znanje koje se pripisuje lijevoj polovici mozga i tiče se strukture jezika, gramatike i logike koristi na oba studija, a opet ima dovoljno kulture, književnosti, filozofije i religije da desnoj polovici mozga ne bude dosadno. Golema je razlika u brojnosti. Na kroatistici se možeš utopiti u masi, na indologiji se nemaš gdje skriti, isto tako na indologiji možeš lakše pokazati interes i afinitete dok se na kroatistici teže istaknuti. Ta anonimnost ili neanonimnost osjeća se i u odnosima prema profesorima i u pristupu samom odsjeku i u redovima za ispite. Ne mora nužno značiti da ćeš prije doći na red u kraćem redu. Uglavnom, opet dobar način za istraživanje i uravnotežavanje.

Zašto na kraju knjižnica, a ne lektoriranje, redigiranje, nastava, prevođenje, znanost…? Postoji li razlog (afinitet za biblioteke :)) ili se naprosto tako dogodilo?

Jednim se dijelom tako dogodilo, ali uvijek je nekako vodilo k tome. Što ne isključuje nešto drugo u neko drugo vrijeme. Za vrijeme studiranja bila sam demonstratorica u knjižnici Odsjeka za lingvistiku i dalekoistočne studije te je sve ovo bio samo jedan logičan slijed. Sad eto završavam bibliotekarstvo, pa možda nakon ovoga završim lektorirajući ili predajući u školi i zatvorim neki imaginarni krug…

Jesu li ti knjižnice i tijekom odrastanja bila draga mjesta, jesi li se vezala za prostore, knjižničare…?

Knjižnice su oduvijek bile moj dnevni boravak, a knjige u rukama ulijevaju mi neki poznati i topli osjećaj ugode koji kao da je od djetinjstva dio mene. Uvijek sam se voljela zavlačiti na skrovita mjesta u knjižnicama. Knjižnica u mom mjestu imala je nekoliko polica iza pulta. Ali moglo se proći. Ja bih se zavukla iza i sjela na pod između zadnje police i zida gdje gotovo nitko nije dolazio. Tamo bih listala i gubila se u novootkrivenim svjetovima. Kad sam stigla u Zagreb, očaravale su me knjižnice grada Zagreba. S jednom iskaznicom mogla sam ući u sve. Gdje bih se našla u kvartu, svratila bih u knjižnicu. Tu su mi najdraže bile one s galerijama i nekim polukatovima. I dalje se volim zavući negdje i odlutati…

Uvijek imaš neke fora gojzerice, je li to zbog udobnosti pješačenja do posla ili je nešto konkretnije u pitanju? 🙂 Čime se sve baviš kad nisi u knjižnici?

 (Smijeh)… Primijetila si? Da, većinom pješačim ili vozim bicikl. Dobra obuća znači stabilnost. Prvenstveno onu na nogama, ali i u glavi me teže izbaciti kad mi stopala ne klize. Zaista volim hodati. Lunjati, lutati, vući se, gubiti, tražiti i nalaziti se, skakutati, cupkati, poskakivati, a misli dolaze i prolaze. Sve mogu ostaviti iza sebe. Osim, naravno, onoga što ne mogu. Slobodno vrijeme volim provoditi aktivno i po mogućnosti slobodno. 🙂

Što je za tebe knjižničarstvo, što ti znači rad u knjižnici?

Znam da će biti floskula, ali rad u knjižnici me ispunjava. Možda zato jer je to rad baš u ovoj knjižnici. Od davanja osnovnih informacija, rada s korisnicima, potrage za informacijama, rada s knjigama do oblikovanja raznoraznih sadržaja. Sve to u pozitivnoj i poticajnoj atmosferi kakva ovdje vlada. Posebno mi odgovara što se rad odvija u valovima i Knjižnica odražava puls fakultetskih obaveza. Tako nekad bude gomila posla, a nekad je pustoš. Veseli me to. Kao i izmjena godišnjih doba. Taman mi nečeg bude dosta, kad evo nečeg drugog… 🙂

Putem do faksa čemu se veseliš, a što te živcira na poslu odnosno kako doživljavaš svoje radno mjesto na posudbeno-informacijskom pultu?

Putem do posla veselim se samom putu, na poslu me veseli posao. Imam tu privilegiju da mi je radno mjesto opušteno, a ja sam poprilično entuzijastična oko svega. Zbog dinamike života i misli ono što me živcira ne živcira me dugo, jer pustim da prođe kroz mene.

S obzirom na to da si prva na udaru kad se korisnici popnu na tvoj kat, radni dan ti je ispunjen susretima i komunikacijom… Neka anegdota, romantična pričica, inspirativan razgovor?

Zadnja situacija nad kojom sam se zamislila otprilike je tekla ovako: nakon što sam dugogodišnjem korisniku, sad već i poznaniku, dala neke informacije, on ih je očito smatrao korisnim jer mi je donio svoju zbirku animiranih filmova. Koju inače ne daje samo tako. Mislila sam da preuveličava stvari, no kad sam doma otvarala to pohranjeno blago, sve mi je postalo jasno. Čega sve tu nije bilo…To je ostavilo dojam na onaj knjižničarski, organizacijski, sakupljački dio mene. Pitam se što danas mladi skupljaju?

Već godinama organiziraš Dokudah, mini kino u knjižnici, kako si došla na tu ideju?

Ideja se javila jer u Knjižnici postoji audiovizualna zbirka koja sadrži zanimljivu zbirku dokumentarnih filmova te postoji dvorana u kojoj se filmovi mogu pogledati. Radila sam na četvrtom katu i imala viziju u toj maloj dvorani dok sam u pauzi gledala dokumentarni film. 🙂

Gdje se filmovi gledaju i kako to točno izgleda?

Filmovi se gledaju u maloj audiovizualnoj dvorani na četvrtom katu. Dvorana ima svega desetak mjesta te se studenti moraju najaviti mailom da im se mjesto rezervira. Neki studenti ne shvate ozbiljno te rezervacije, ne pojave se, ne otkažu…

Do sad su se prikazivali filmovi iz nezavisne produkcijske kuće Factum. Nastavljamo suradnju s nezavisnom produkcijskom kućom Fade In. Ono što se mora naglasiti jest da je zbog autorskih prava naša suradnja dogovorena u ograničavajućim uvjetima. Ograničen broj studenata, ograničen prostor te naglašena edukacijska uloga. Zato je važno pojaviti se ako se netko najavio. A i pristojno je. 🙂 S obzirom na to da se Knjižnica uključila i u Mrežu zelenih knjižnica, postoji određen broj filmova ekološke tematike koji se mogu javno prikazivati. Tako se program Dokudaha povremeno preseli u Konferencijsku dvoranu u sklopu nekih događanja vezanih uz ekološke teme. U Knjižnici se u posljednje vrijeme događa sve više sadržaja i važno je da svaki student u moru informacija, najava, dojava i ostalog pronađe sadržaj koji ga zanima i kojem bi možda mogao i sam pridonijeti. Programi postaju sve interaktivniji. Često su studenti opterećeni obvezama koje imaju na nastavi i ne stignu se baviti dodatnim sadržajima, no možda će se naći nešto što bi se moglo uskladiti s njihovim studijem te biti istovremeno i podrška edukaciji i odmor od nje.

Poslije projekcije slijedi razgovor o pogledanom? Koliko su posjetitelji, mahom naši studenti, ali i ponetko od kolega i vanjskih korisnika, spremni zadržati se nakon filma i uključiti u diskusiju?

Bilo je filmova na kojima se nitko nije zadržao, iako smatram da svaki film ima nešto zbog čega vrijedi ostati i razmijeniti dojmove. Makar i negativne. Većinom bar netko ostane, a onda nas dojmovi i razgovori odvedu do zanimljivih saznanja i uvida. Veseli me kad se gledatelji iznenade. Svaki dokumentarni film nosi kompleksnu priču, sadržajno, načinom iznošenja radnje, vizijom stvarnosti, redateljevom varijantom istine…. Zanimljive su to teme, no ono što me najviše motivira je da filmovi potiču na djelovanje…

Prema kojim kriterijima biraš filmove?

S obzirom na to da ne biram filmove u bespuću svjetske dokumentaristike već samo u Factumovoj i Fade In-ovoj bazi, pokušavam pokriti sve teme koje oni obrađuju. Factumovi filmovi (kako oni navode) tematski se mogu podijeliti u nekoliko cjelina, filmovi s autobiografskim elementima, filmovi o ljudima s margina društva i politički filmovi. Pokušavala sam birati raznoliko, isto će tako biti i u budućnosti.

Daj nam neku ekskluzivu za tekuću akademsku godinu, što ćemo gledati?

Nije toliko važno što ćemo gledati nego kako ćemo gledati i što ćemo izvući iz toga. Neki se filmovi zaista ne mogu nigdje naći, neki se mogu naći, jer postoje na stranicama na kojima se dijele videosadržaji. Pritom se mora imati na umu da različito gledamo sami i različito gledamo u društvu, a dalo bi se tu još različitosti naći i u kombinacijama. Uvid koji može potaknuti takvo gledanje može biti vrlo inspirativan ili svakako drugačiji…. Neke je filmove bolje pogledati u samoći, neke s mamom i tatom, a neke u maloj audiovizualnoj dvorani. Dobit ćete i vode… 🙂

Spremaš nam i novitete, zanimljive popratne aktivnosti oko Dokudaha…

Ako ste uspjeli zadržati pažnju do sad, jer ovo nije „skroz kratko“, možda ste baš vi potencijalni član Dokukluba. Klub koji bi okupio nekoliko entuzijasta (sedam veličanstvenih) i oplemenio program Dokudaha. Okupljali bismo se jednom mjesečno (kako će to biti i s kolegama knjigoljupcima koji uskoro počinju sa svojim knjiškim okupljanjima) i gledali, slušali, razgovarali, osmišljavali raznorazne sadržaje vezane uz dokumentarni film. Plafon nam je granica. Ovaj plafon u Knjižnici bar je duplo veći od nas…. A to je za početak dovoljno…

Što bi nam preporučila za naknadno gledanje od prikazanog na proteklim Dokudahovima, što te se najviše dojmilo?

Svaki me film nečime uspije uvući. Zbog toga je osmišljen i blog Dokudaha. Zamišljen je da sadrži tekstove vezane uz filmove koje gledamo, a nemamo ih u zbirci i filmove koje imamo za posudbu. Tekstovi su u obliku kratkih opisa, osvrta na film, no najvažniji dio teksta je pod nazivom gledaj: akcija. I taj dio ima namjeru da okupi nekoliko (što je više moguće) korisnih informacija i linkova vezanih uz temu filma. Namjera je tog dijela da bude koristan onima koji bi htjeli pomoći u rješavanju problema ili onima koji imaju problem. Ne stignem se baviti tim pisanjem koliko bih htjela, ali rado bih nastavila, proširila, nadodala…. Moguće opet jedna interaktivna ponuda za kreativce, dokumentaroljupce, blogoljupce… 🙂

Jesi li i inače filmofil, koliko uspijevaš gledati filmove, koji ti je omiljeni žanr… Osim dokumentaraca, što još voliš?

Trenutno ne uspijevam gledati, a ni čitati koliko bih htjela. Što se tiče žanrova, i to ovisi o raspoloženju, u raznim fazama života godili su mi različiti filmovi. Volim psihološke trilere, a razonode me pustolovne teme. Pripadam i onoj grupi ljudi koja voli Woodyja Allena. Dojam koji film ostavi na mene može biti pobuđen različitim žanrovima. Zadnja dva dojmena kojih se sad mogu sjetiti su filmovi koje je vjerojatno HRT3 prikazivao u neko gluho doba noći, a ja sasvim slučajno ostala prikovana za ekran. Jedan od njih je Sveti motori (Holy motors), uskovitlan i neobičan art film koji me vizualno opčinio i potaknuo maštu, za razliku od drugog na koji sam isto tako sasvim slučajno nabasala prilikom noćnog hoda do frižidera, film Naša majka (Incendies), koji je ostavio u glavi neutješne dojmove. Poslije mi je hrana bila zadnja na pameti… Atmosferom me privlače noir filmovi, a najdraži film mi je dugo bio Sin CityKlub boraca zauzima posebno mjesto u mom životu… Koji miš-maš. Stat ću sad.

Najdraži film iz naše AV-zbirke?

Meni Stranac, redatelja Satjađita Raja. Imamo njegovu čitavu kolekciju… Pravo blago.

Knjige? Glazba? Serije? Naslovi koje dugo voliš, koji čine tvoj osobni kanon?

I pokoji novootkriven?

Ne čitam koliko bih htjela, znam da “nemam vremena” nije dobar argument, zato sam u knjižničarskom Book Clubu. Tako stvorim vrijeme za minimalno jedno štivo mjesečno. Trenutno me opterećuju teške teme pa se opuštam uz Davida Lodgea. Upravo sam pročitala Svijet je mali, koji sam uzela jer me zabavio njegov roman Razmjena. Glazba je moj spiritus movens. Miri me kad brzam i potiče kad stojim. Trenutno na putu slušam stari soundtrack iz filma Amelie. Serije ne pratim toliko, jer mi je sve skupa predugačko… Ne skidam ih, pa ako ih skupljam nekako se pogubim i slično. Kratka serija The End of the F***ing World mi je baš sjela.

Što bi rekla, po čemu je naša Knjižnica posebna, zašto je volimo? 🙂

Raznolikost koju nudi, atmosfera koju nose studenti, mogućnost da se samostalno uzmu u ruke vrijedni ili rijetki primjerci knjiga različitih odsjeka. Kad sam ja studirala, knjižnice su bile male i odsječke i u ruke smo mogli dobiti samo ono što trebamo. Spoj te tradicije i modernih, suvremenih mogućnosti daje poseban poticaj i draž. Još da studenti mogu pronaći posao nakon svega…

Intervjuirala: Vanja Kulaš