Meša Selimović: Ostrvo

Ostrvo, kratak i možda nešto manje poznat roman Meše Selimovića, u formi poetične kriške života razmatra teme starenja i prolaznosti, materijalne i emocionalne uskraćenosti, a ponajviše usamljenosti. Selimovićeva egzistencijalna drama ne govori o svojevoljnom osamljivanju, nego naprotiv o samovanju u paru i unutar obitelji, među bliskim ljudima, o razarajućem osjećaju napuštenosti, nevoljenosti, isključenosti.

U središtu tog čitkog, ali vrlo nelagodnog i naposljetku silno tužnog teksta ostarjeli je bračni par; Katarina i Ivan Marić, pod stare se dane povlače u osamu, u izolaciju neimenovanog otoka, koji nikad nije bio njihov, kojem oni nikad neće pripadati. To dvoje neostvarenih, razočaranih i u međuvremenu depresivnih ljudi koji se jedva podnose, više od vlastite smrti priželjkuju nestanak onog drugog, a istodobno se baš toga užasavaju, jer izgubili su sve i upravo o bračnom partneru ovise. Dva odrasla sina ostala su im u gradu, obojica situirani i poslovno realizirani, ali otuđeni od roditelja, kao i od svojih supruga, zarobljeni u posve besmislenim brakovima.

Pripovijest započinje idilično, “vidimo” kuću na punti, u borovom šumarku, no umjesto otočkog smiraja čeka nas drama, komorna, opora. Pogledamo li bolje, kućica na toj slici nelijepa je, trošna, dvoje siromašnih umirovljenika ne uspijeva je održavati, a otok, on ovdje ne podrazumijeva radost življenja, nego izgnanstvo, izmještenost i žal za propuštenim prilikama. Pa i pozicija kućerka nedaleko groblja upućuje na konačni svršetak i žalovanje. Navečer dvoje staraca čeznutljivo promatraju svjetla grada na kopnu u kojem su proživjeli najbolje godine, iako ih za njega ustvari ne veže ništa; ondje su im djeca s kojom su izgubili kontakt, zgrada u kojoj nisu njegovali susjedske odnose, propali profesionalni snovi i nikad prevladani kompleksi došljaka iz provincije.

Roman je tjeskoban kompendij subjektivnih nezadovoljstava, raznolikih patologija i zastrašujućih bračnih odnosa u kakvima životare Marići, njihovi sinovi, ali i otočka susjeda, supruga imućnog apotekara Ružića. Čitatelja će uznemiriti obrazac koji se pritom uporno ponavlja, Selimovićevi likovi iz inercije se ili pak zbog straha od nepoznatog odlučuju ostati u lošoj vezi, čak i kad im se pruži prilika za potpuniji i moguće sretniji odnos. Njihov stariji sin, zaljubljen u kolegicu s posla, lakše se odlučuje za smrt nego razvod, ljekarnikova supruga neće poći s mladićem kojeg voli, već pristaje na posve apsurdnu situaciju, prepustivši se zatočeništvu u vili svog patrijarhalnog muža.

A evo povijesti Katarininog i Ivanovog zajedništva; on će je u mladosti zaprositi iz puke osvete dotadašnjoj djevojci koja ga je napustila, a ona će lakomisleno pristati, naprosto zato što nije dospjela smisliti nikakav izgovor. I tako će njih dvoje završiti u cjeloživotnom, neraskidivom odnosu, a da se nisu stigli ni upoznati. Epilog je očekivan – on je implicitno muči do smrti, ona ga prezire, ali bespogovorno trpi.

Nakon dugogodišnjeg bračnog staža stvari izgledaju ovako: nju iscrpljuje ispraznost rutine, treba joj malo ljepote, on se naprotiv tješi da mu više ništa nije potrebno, izjeda ga strah od nestajanja, ponajviše zato jer nikad ni nije ispunjeno živio. Kako nijedno nije zadovoljavajuće uobličilo svoj mikro-svijet, svjetovi im se nisu mogli sretno preklopiti; nisu izgradili zdrav partnerski suživot, pa otud prisilno samovanje u zajednici, baš kao što se nisu povezali s djecom s kojom u svojoj poznoj dobi gube svaku vezu.

I što više reći o prozaičnim obiteljskim prilikama nekih nezamjetnih i ne pretjerano simpatičnih pojedinaca, zapravo o velikoj intimnoj tragediji, a tako je ispisana da ćemo je itekako pamtiti, pa i pounutriti, bez obzira na svoje mišljenje o tim ljudima, koje ćemo naravno oblikovati u skladu sa svojim dosadašnjim iskustvima. Iščitat ćemo je u cugu, istovremeno strepeći da se nešto od te uznapredovale i nepopravljive nevolje ne prilijepi za nas, svjesni da nitko nije nepogrešiv, a bogme ni nepoderiv i da je malen korak od pokoje slabosti, kukavičluka i pogrešne odluke do potpune propasti; od privida uravnoteženosti i funkcionalnosti do osjećaja životne promašenosti; od naoko ostvarivih mladenačkih snova do ireverzibilnog beznađa srednje dobi i starosti… Pritom je osjećaj osobnog ispunjenja tako individualan i relativan, sreća krhka, prolazna, često neprimjetna, a starenje, eh – ono nužno ne podrazumijeva mudrost, pa ni zrelost.

“Zla kob” Marićevih i njihovih susjeda upravo je hipnotična, poput pomrčine sunca u koju se, znamo, ne bi smjelo gledati, kao prometna nesreća u koju ne htijući zurimo dok bježimo što dalje od nje. Za razliku od povijesnih romana Tvrđava i Derviš i smrt, Ostrvo je nevelika, minimalistična proza, suvremene, intimističke tematike, ali i još jedan filozofičan i moćan Selimovićev tekst za polagano iščitavanje s bilježnicom i olovkom.

Vanja Kulaš