Dorja Mučnjak, diplomirana romanistica, fonetičarka i bibliotekarka, u Knjižnici FF-a, u Informacijskoj službi, zaposlena je od 2006. godine.  Studenti će je upoznati kao gostujuću predavačicu na pojedinim kolegijima, a oni koji studiraju info-znanosti i bibliotekarstvo pred kraj studija kad krenu na studentsku praksu, brucoši već u Orijentacijskom tjednu, gosti na stručnim vodstvima, zaposlenici Fakulteta na edukacijama. Dorja je i « PR » naše Knjižnice, šarmantno, elokventno i stručno predstavlja ustanovu, a sad ćemo mi ovdje pokušati predstaviti nju! 🙂

Možeš li odrediti točku u vremenu kad si se zainteresirala za bibliotekarstvo, za tu struku i što je za to zaslužno? Ili tko? Kad si se prvi put našla s druge strane pulta i kako se fonetičarka i romanistica na kraju odlučila za knjižnicu kao svoj ultimativni, životni poziv?

Zanimljivo pitanje! Ja nisam odrastala sanjajući o tome da ću kao velika biti okružena knjigama, no ipak mi je društveno-humanistički faks prvi bio na listi. Studirala sam francuski i fonetiku (i započinjala još par jezika) i taj studij mi je bio prekrasan, dao mi je širinu, otkrila sam mnoge stvari o kojima nisam imala pojma, ali nikako se nisam vidjela u školi ili kao fonetičarka (kao rođena Zagrepčanka i dalje muku mučim s krivim naglascima i mekanim izgovorom). Onda sam na zadnjoj godini faksa vidjela da se traži demos u Knjižnici Odsjeka za fonetiku i pomislila sam da bi bilo dobro biti korisna kad već toliko vremena provodim na faksu. Voditeljica Knjižnice Ivančica Cesarec-Bačić odmah me primila (vidjela je u meni romansku dušu, jednu je germansku već imala u Knjižnici u obliku druge demosice) i tako sam vidjela što ustvari znači biti knjižničarka. No ni tada to nije bio moj san, ali one thing led to another, uvidjela sam da se dobro snalazim u organizaciji i u radu s ljudima i rekla sam: zašto ne? Postojala je opcija da ostanem raditi u toj Knjižnici i odlučila sam probati taj životni put. Nakon toga sam upisala dodatno bibliotekarstvo i polako me evo tu gdje sam sada.

A prvi susreti s knjižnicama u djetinjstvu, kakvi su ti bili, pozitivni ili traumatični? 🙂 Jesi li bila jedna od onih klinaca koje u kvartovskoj knjižnici svi znaju, jer ondje praktički žive, a doma puno čitaju – ili ipak ne?

Moj prvi susret s knjižnicom je bio u osnovnoj školi gdje je učiteljica (tada drugarica) napravila malu priručnu knjižnicu i svatko je donio neku knjigicu od doma. Ja sam jako voljela jednu koju sam nerado vraćala. I danas mi je koncept vraćanja knjiga mrzak. Odrasla sam s mamom koja je velika ljubiteljica beletristike i kod nas su se knjige kupovale. Imala sam veliki dio lektire doma, stalno su stizale nove pošiljke tako da iz djetinjstva pamtim da se knjiga kupuje, a ne posuđuje. Sada, kao odrasla, vidim da ima nešto posebno u kupovini knjiga. Ako mi je knjiga doma i gledam je onda je se sjećam, a ako je vratim u knjižnicu (kao i film iz videoteke), više je ne pamtim. Jednom zgodom mi je prof. Ingrid Šafranek rekla tu istu stvar.

Odakle uopće tvoj interes za knjižnice, možeš li izolirati razlog, je li to bilo iz ljubavi prema knjigama i čitanju, iz potrebe za komunikacijom, pomaganjem drugima ili pak zato jer te zanimaju sustavi, stvaranje reda iz nereda… ? 🙂

Nisam zaljubljenica u knjige. Mnogo više volim vizualnost filma i televizije, kao da mi mašta na taj poticaj bolje radi. Iako, čitam dosta stručne literature, stalno sam u nekim tekstovima, ali više zbog posla, nego zbog dokolice. Knjižničarstvo je meni dalo da radim s ljudima i da razvijam usluge, gradim nešto, osmišljavam. To sigurno nije posebnost knjižničarstva, ali, što ću, volim javnu službu, volim Fakultet, volim nešto razvijati… Meni je posao u Knjižnici na faksu idealan. Ima svega pomalo: reda, nereda, razvijanja, ustaljenosti, nastave, organizacije… Milina!

Kad sam te upoznala, bila si već tad totalno ufurana u bibliotekarstvo, informirana i ambiciozna insajderica, sva u konferencijama, pisanju radova itd. Što ti je dao studij bibliotekarstva, a da nisi imala na grupama svog primarnog studija? S druge strane, koliko su ti fonetika i francuski, stečena znanja, ali i iskustvo studiranja, korisni u poslu (i u životu općenito)?

S obzirom da sam bibliotekarstvo upisala s 23/24 godine, bila sam mnogo ambicioznija studentica nego da sam ga upisala redovito s 18. Znala sam da se moram pokazati da me zamijete i da me zaposle. Na bibliotekarstvu sam dobila sigurnost u ono što radim, stekla sam zanat i nije me bilo strah početi negdje raditi. S druge strane, francuski i fonetika su mi dali mnoga znanja koje danas koristim u poslu, posebno retoričku poduku koju mahom koristim kada podučavam. To je jedna divna stvar koju mi je Filozofski dao, multidisciplinarnost koju smatram vrlo važnom za knjižničara. To ne znači da mislim da knjižničarski posao može obavljati svatko. A ne! Naprotiv! Ali neka druga znanja mogu proširiti ili produbiti znanja iz knjižničarstva. Zato bih svim studentima knjižničarstva/bibliotekarstva savjetovala da upišu još neku studijsku grupu, od viška glava ne boli.

Stručna usavršavanja?

Posebno sam ponosna na to da sam si kao studentica sama platila odlazak na LIDA-u. LIDA, odnosno profesorica Aparac, oprostila mi je kotizaciju, a ja sam si sama platila put i smještaj u Dubrovniku. Imala sam svoj prvi poster s kolegicom Evgeniom Arh, tada Popović. Sada kada gledam taj poster, nije bio baš nešto, ali sama činjenica da sam uložila u svoje obrazovanje tada mi je mnogo značila. A i sada.

Draga mi je i konferencija u Lisabonu gdje sam vidjela stručnjake iz cijeloga svijeta (koju sam si isto sama platila – osim kotizacije koju mi je platio Fakultet) i stručni posjet Tuluškoj sveučilišnoj knjižnici preko ERASMUS+ programa. Divno je iskoristiti prilike koje se pružaju na poslu.

Koji je tvoj opis posla u Knjižnici FF-a?

Ah, to me mnogi pitaju i uvijek mi je teško odgovoriti! Organiziram i provodim edukacije, zadužena sam za koordinaciju studentske prakse, bavim se organiziranjem raznih aktivnosti, a u zadnje vrijeme sve više uskačem u organizaciju aktivnosti na samom Faksu.

Opiši nam jedan svoj radni dan, čega tu sve ima, koliko ti je posao (ne)predvidljiv?

Uff! Mnogo nepredvidiv, možda čak i malo previše za moj ukus. Rijetki su dani kada znam kako će početi i završiti. Evo, recimo, danas sam malo pisala rad s našom Lanom [Zrnić], onda sam hodočastila po raznim uredima u dekanatu, sjedila sa šeficom i dumala nešto, zaustavila profesora na hodniku da ga zažicam da nam održi radionicu, osmišljavala tekst za Noć istraživača, naganjala ponude za Orijentacijski tjedan, sjedila s dizajnerom [naš Saša Gorički] i slušala njegove kreativne ideje… A nadala sam se mirnom danu. Ali, ja to volim. Kada toga nema previše.

Svakodnevni zadaci – koji ti je najdraži, a što bi rado izbjegla?

Volim osmišljavati! Recimo, sada imam plan osmisliti edukativne crtiće o našim uslugama i aktivnostima. A što bih izbjegla? Teške mailove, medijaciju među više zainteresiranih strana, svoj stres.

Što te veseli od dodatnih, povremenih aktivnosti u Knjižnici koje organiziraš i u kojima sudjeluješ?

Najviše me veseli vidjeti zanos kod drugih. Utvaram si da sam povremeno i ja uspjela potaknuti u nekome taj zanos. Druge su kolegice u meni potaknule zanos koji imam. Ohrabrile su me i ponukale da probam nešto sama pa sam tako prije 5 godina krenula s Orijentacijskim tjednom FFZG-a za naše brucoše. Sada je to već uhodana priča, ali tada koncept Orijentacijskog tjedna u hrvatskim okvirima uopće nije bio poznat. Jedan moj frend Englez se hvalio svojim Freshmens’ weekom pa sam dvadeset godina kasnije uspjela njegove uspomene pretvoriti u naš brend.

Koji segment struke ti je najzanimljiviji?

O, razvoj. Sve što ima veze s razvojem i novotarijama. Volim razvijati struku, to me možda najviše zanima, kako mi možemo biti bolji. Svašta tu ulazi, i edukacija i nove ideje i nesigurnost u uspjeh i sreća kada (ako) do njega dođe.

Uz angažman u našoj Knjižnici, na koje si sve načine aktivna u bibliotekarskoj zajednici?

Ma, na mnoge! Predsjednica sam Radne grupe za društvene medije pri HKD-u, sada sam u povjerenstvu za održavanje proslave Dana hrvatskih knjižnica, bila sam ambasadorica krasnoga svjetskog mentorskog projekta, uređivala sam HKD Novosti, obavljujem radove, idem na skupove, držim radionicu u CSSU-u. Smatram da je važno biti aktivnim članom stručne zajednice. Nešto dam, nešto dobijem, sigurno na neki način pridonesem. Ima još mnogo zanimljvih stvari koje bi se mogle pokrenuti u našoj zajednici i divno mi je vidjeti da kolege i kolegice žele raditi na nečemu novome. Polako je naša generacija došla pod svjetla pozornice i baš uživam.

U čemu se dosad nisi okušala, a voljela bi? Profesionalni planovi, želje?

Ovog sam ljeta u koautorstvu radila na dva istraživanja (jedno s mr. sc. Jadrankom Lisek, a drugo s našom Lanom [Zrnić]). Ušla sam u neke metodološke vode, okušala se u vođenju fokus-grupe i intervjua, pa se bacila na analizu sadržaja. Pisanje radova mi je bilo nedostajalo i sada sam nekako ispunjena po tom pitanju i ne bih voljela s time stati, a znam da me čekaju druge stvari. Voljela bih u skorije vrijeme napraviti nekakav mentorski projekt u stručnoj zajednici, neka se ideja kuha, ali nema još uvijek čvrste okvire. Što ćeš, došla sam u godine kada se iskustvo i (još preostali) entuzijazam miješaju i daju najbolji spoj, nisam više niti prenaivna, a niti još preumorna.

A što se tiče usavršavanja, voljela bih se dodatno educirati u nekim područjima, u PR-u i marketingu, nešto u psihologiji, prvo da sebe osnažim, a onda da mogu osnažiti i druge… Kaže moja frendica da je to moja ovnovska narav: «Stalno morate nešto učiti!»

Praksa ili teorija, što je intrigantnije?

O, mislim da sam malo zapustila teoriju i planiram se opet baciti u te vode kako bih si popunila rupe nastale tijekom godina. Sjajne se stvari događaju u našoj struci, samo ih trebamo prilagoditi nama i našoj radnoj svakodnevici.

A što u nadolazećem razdoblju želiš našoj Knjižnici? Što misliš da nam zasad nedostaje, čega bi trebalo biti više, što bi trebalo popraviti ili pak reducirati…

Moj je dojam da je u zadnje vrijeme došlo do mnogih lijepih promjena u našoj Knjižnici, pokreću se nove stvari, neke nove pozitivne energije se nakupljaju i mislim da je to pravi put da se nastavimo razvijati. Dobro će nam doći i razne edukacije koje smo počeli organizirati baš za nas djelatnike. Očekujem da će u idućem razdoblju rezultati ovih kretanja pozitivno odraziti na percepciju naše Knjižnice i knjižničara.

Najljepša knjižnica u kojoj si bila (i neka koju si vidjela samo na fotki) :)?

Najljepša knjižnica koju sam posjetila bila mi je gradska knjižnica u Toulouseu. I to ne toliko zbog arhitekture (koju jako volim), nego zbog toga što je u nedjelju popodne radila i bila dupkom puna korisnika – od klinaca do staraca, od dobrostojeće gospode do beskućnika, jedan živahan i važan prostor. Nama (u Hrvatskoj) nedostaje ta svjest da je knjižnica važna i potrebna svima!

A ona koju sam vidjela na fotki je svakako Aleksandrijska knjižnica. Znam, klišej, ali je arhitektonski stvarno dojmljiva. Iako, moram reći da je i naša Knjižnica nedavno dobila priznanje za arhitekturu (https://en.wikiarquitectura.com/building-type/library/).

Što kažeš na stereotipe o knjižničarima i knjižničarskom poslu? Ono kad ti kažu: ‘Aaaa, blago tebi, super ti je, mirno i bez stresa, niš’ ne radiš, sjediš tamo i fino čitaš.’ 🙂

Moj najdraži mit o knjižničarima/kama ide ovako: Kada me netko pita gdje radim, prvo kažem « Na Filozofskom ». Oduševljeni me uvijek pitaju na kojem sam Odsjeku, vidim im u očima poštovanje što radim na Fakultetu. Onda kažem da radim u Knjižnici. (Taj rasplet bi se trebao snimiti!) Na to će oni uvijek: « Ah, šteta. » Naravno, bez poštovanja u očima. Još uvijek postoji mit da su knjižnice tiha mjesta sa strogim knjižničarkama. Moje je iskustvo (kod vođenja tura po Knjižnici) da su knjižničari/ke najglasniji posjetioci.

Čime se baviš uz posao, u slobodno vrijeme?

Jedno pet godina sam redovito vježbala i to mi sada strašno nedostaje. Sada vrijeme raspoređujem između obitelji, angažmana u ADOPTI (Udruzi za potporu posvajanju) i povremenih druženja s frendovima. Još uvijek nisam našla pravi recept za dobar omjer posla, obitelji i slobodnog vremena. Nedavno sam sve mame oko sebe gnjavila da mi daju savjete kako se one nose s manjkom vremena. Otkrile su mi da su jednostavno od nečega odustale. Kao u ovome trenutku ja od vježbanja.

Filmovi, knjige… preporuči nam nešto iz našeg fonda!

Naš fond je prebogat knjigama (ima mnogo i beletristike, da ne misle ljudi da samo stručnu literaturu skupljamo) i filmovima. Baš bih htjela istaknuti koliko je naša AV-zbirka bogata filmovima, raznim… Kultnim, novijeg datuma, s engleskog govornog područja, onih na ruskom, turskom, japanskom i drugim jezicima… Imamo cijele zbirke filmova od Wendersa, Kubricka… Nedavno smo postavili izložbu o Bergmanu u kojoj smo izložili njegove knjige i filmove, ali i mnoge naslove koji govore o njemu. Išla sam baš pronjuškati po Zbirci i nabasala na film The Night Porter sa Charlotte Rampling koji mi je ostao u vrlo dobrom sjećanju. Ljubitelji serije Žica (The Wire) isto bi došli na svoje, jer je se cijelu može posuditi kod nas.

Daj nam još preporuka, za serije koje gledaš dok ti klinac spava, muziku koju slušaš dok radiš…

Volim Sherlocka s Benedictom, skinula sam si i Patricka Melrosea (malo je naporna prva epizoda), a posebno uživam u britanskim “Who’s done it?” serijama. Volim i visokobudžetni SF, nažalost, sve manje dobrih filmova ima. Baš sam jučer gledala Ženu kojoj sam čitao (naslov koji u Knjižnici imamo i kao film i kao knjigu) i oduševljena sam bila koliko me film uvukao, čime se mnogi novi filmovi ne mogu pohvaliti. Na poslu, od muzike slušam samo finski Radio Rock (to meni moja Goga [Beraković] pušta). U autu slušam radio, ali volim trip-hop, RHCP, Goribor, našu punk i rock scenu. U našim nas godinama polako i nostalgija pere pa idem na koncert Texasa. Doma se smijem na Big Bang Theory… I igram igricu na mobitelu. Toon blast. E, to me posebno veseli!

Intervjuirala: Vanja Kulaš