Njezino ime poznato vam je iz potpisa cirkularnih obavijesti koje svako malo stižu na fakultetski mail, upravo ona raspiruje dinamiku na knjižničnoj fejs stranici, a istodobno se brine o sadržaju na našem blogu Knjižničarski imaginarij. Nedavno, povodom druge obljetnice bloga, mogli ste je vidjeti u auli, kako u limun žutom puloveru usred rođendanskog šarenila puše golemi balon pun raznobojnih konfeta, a nama koji s njom radimo, čini se da je taj prizor metafora njenog življenja, vedrog i hiperaktivnog. Od svih sportova kojima se bavi, na faks je za početak donijela kulturu fitnessa – s našom dragom kolegicom Ivom Morandini odnedavno na polutajnoj lokaciji vodi treninge za zaposlenike. Osim u virtuali i improviziranoj ostakljenoj vježbaonici, možete je potražiti na prvom katu, gdje joj je službena radna pozicija. A ako studirate psihologiju, sigurno ste je bar jednom molili da vam pomogne s literaturom za seminarski, žicali da vam naruči knjigu ili oprosti što ste nešto (hm, trajno) zaboravili vratiti… Ajmo, tenisice na noge i u đir s Ivanom Kukić, jasno vam je, ova žena ima problem – ne zna mirovati! 🙂

 

Kako se to jedna kroatistica i filozofkinja našla u Zbirci za psihologiju? Mali pregled tvojih stručnih kretanja od dolaska u knjižnicu Filozofskog faksa do trenutne pozicije?

Čistom slučajnošću! Ili ne baš tako slučajno… kad malo bolje razmislim. Kao studentica kroatistike i filozofije počela sam raditi kao demonstrator u tadašnjoj Knjižnici Zavoda za slavensku filologiju. Na trećoj godini faksa upisala sam dodatni studij bibliotekarstva. Kad se 2009. godine otvarala nova zgrada današnje Knjižnice, prvo sam radila honorarno različite knjižničarske poslove (najviše na zbirci za periodiku), zatim sam se prijavila za posao pomoćnog knjižničara i dobila ga, što mi je bilo super jer sam bila pred završetkom studija i puno mi je značilo što sam ostala u sustavu koji već poznajem i o kojem sam onda samo mogla nadograđivati svoje znanje. Nakon par godina rada kao pomoćni knjižničar na 1. katu (na kojem je između ostalog bila zbirka za psihologiju), otvorilo se mjesto za voditelja te zbirke. U međuvremenu sam diplomirala i počela volonterski raditi na zbirci za psihologiju, što je mi je bila odlična prilika da naučim nešto novo. Kad sam se prijavila na natječaj za voditeljicu zbirke, pomoglo je to što sam već poznavala posao i eto me tu gdje jesam. Istina da nisam psiholog po struci, ali imam bibliotekarsko znanje. Osim toga, sad sam puno naučila o psihologiji.

 

U kakvom svjetlu se sjećaš svog studiranja na FF-u? I svog školovanja općenito? Na kraju, zašto Filozofski, što bi rekla maturantima koji nam dolaze na Dane otvorenih vrata, zbog čega ima smisla studirati baš kod nas?

Nema svjetla… samo neka magla. I pokoji reflektor! 😀 Sad kad se osvrnem na to, mislim da je to bilo stvarno najzabavnije razdoblje mog života. Na Filozofskom je bilo fora studirati. Nije bilo samo tulumarenje, učilo se, radilo se, ali je bilo opušteno. Imala sam super ekipu kolega i kolegica, a ono što najviše volim kod tog faksa je što te nauči razmišljati.

Svima koji razmišljaju o Filozofskom rekla bih… go for it! Nemam sad neki pametan savjet zašto bi to nekome imalo smisla, činjenica je, što god upisali, rezultate ćete imati samo ustrajnim radom. Svugdje, pa i na Filozofskom. Ovo je ipak mjesto s dugom tradicijom i odličnim programom za društveno-humanističko usmjerenje, tako da uopće nema sumnje da je to pravo mjesto za nekoga tko ima takve afinitete.

 

Bibliotekarstvo, sretna slučajnost ili svjesna odluka?

Svjesna odluka. Vidjela sam super priliku i odlučila je iskoristiti. Unatoč negodovanju mojih roditelja, upisala sam taj dodatni studij i završila ga i dalje napredujem u tom smjeru. Živi dokaz da ne moraš uvijek slušati vlastite roditelje. 😀

 

Kakva su tvoja korisnička iskustva s knjižnicama, dok si bila klinka, i kasnije – jesi li voljela takve prostore ili su ti knjižničari išli na živce pa je bilo “zaduži knjigu i bježi”? 🙂

Bilo je “zaduži puno knjiga i bježi”. Nikad nisam visila u knjižnicama, ali sam puno čitala. Kao klinka sam stvarno bila luda za knjigama. Kupovali su mi roditelji, posuđivala sam ih u školskoj knjižnici itd. Kasnije, kako sam rasla, tako sam sve manje čitala iz gušta, a sve više iz neke obaveze (breme koje ide uz studij književnosti) pa sam tu malo smanjila intenzitet, a i nekako sam imala sve manje vremena za čitanje. Kao i sad. Čitam tri knjige paralelno već dva mjeseca i ne nazire im se kraj… 😀 Vidim se za nekih 20 godina kako u svojoj kućici pod brdom ležim u ležaljci i čitam knjigu. Sad imam previše drugog posla pa jadne knjige uvijek zadnje dođu na red.

 

Kad god se sretnemo po faksu, u knjižnici, djeluješ opušteno, udomaćeno i zadovoljno. Na tvom radnom mjestu, što te posebno veseli, zbog čega se osjećaš privilegirano, što misliš da ne bi imala nigdje drugdje? A što ti nedostaje, na čemu bismo još trebali poraditi?

O baš ti hvala! Drago mi je da tako djelujem. U mojoj glavi je sasvim druga priča. Uvijek mi je na pameti deset različitih stvari o kojima razmišljam pa mislim da djelujem skroz rastreseno. 🙂 Moje radno mjesto mi daje prostora da radim puno stvari odjednom, što je genijalno jer fokusiranje na jednu stvar nije moja šalica čaja. Ali zato na ovom poslu ima svega… od svakodnevnog usvajanja novih znanja, usavršavanja organizacijskih sposobnosti, komunikacije, administracije, mogućnosti da se stručno usavršavam i napredujem, kreativnih zadataka, a odnedavno i tjelovježbe. Osnovna ideja knjižnice je toliko evoluirala da danas naš posao podrazumijeva puno širi spektar znanja i sposobnosti nego prije.

A što mi nedostaje… najčešće čokolada. Kad u uredu nema čokolade, situacija je alarmantna.

 

Biblioteke se općenito doživljavaju kao mirna, tiha, statična mjesta, gdje se šapuće, čita, uči, bibliotekare se pritom smatra ozbiljnim i hiperorganiziranim ljudima koji nepomično sjede, klasificiraju građu i šute, osim onda kad zbog koječega opominju korisnike. :))) Što kažeš na ove stereotipe, s obzirom na to da si u našoj knjižnici uključena u brojne živahne i brbljave aktivnosti, ali i s obzirom na svoje sportske strasti i visoku dinamiku življenja?

Stereotipi postoje da bi se rušili.

Nismo mi nešto posebno ozbiljni. Evo, ja prva nisam. U slobodno vrijeme skačem po mini trampolinima i učim stoj na rukama. Prosudite sami.

A neki stereotipi su nužne činjenice.

Korisnike treba opominjati jer nije fora brbljati kad netko pored tebe pokušava raditi posao. I to je čisto ljudska stvar kulture i tvog stava prema drugim ljudima. A knjižničar ti mora doći i reći ono što bi samo po sebi trebalo biti razumljivo pa ispadamo grintavi policajci. Bezveze. 😀 To da smo organizirani samo ide u prilog svima koji dođu i traže informaciju. Čim jedne knjige nema na njenom mjestu, već je nervoza, da mi je vidjeti kako bi stvari funkcionirale da se sve lijepo porazbaca okolo, a mi knjižničari odemo stvarno ne raditi ništa kako kaže još jedan od stereotipa.

I tako…

Na kraju krajeva, stvar je u tome kako ti sam pristupaš svom poslu i kakva si osoba po prirodi, manje to ima veze s bibliotekarskim pozivom. Ja se divim tim super organiziranim, ozbiljnim i smirenim ljudima koji mogu dugo šutjeti!

 

Ispričaj nam sad kako ste vas dvije, ti i naša kolegica Iva Morandini, uspjele sportske sadržaje implementirati u knjižnično poslovanje i što djelatnicima Fakulteta još spremate na tom planu? 🙂

Doslovno smo uskočile u tu priču!

Nas dvije smo dugogodišnje “partners in crime” kad je o treninzima riječ. Obje smo voditeljice treninga na mini trampolinima i prošle godine je Iva odlučila uključiti Knjižnicu u manifestaciju koja se zvala Fokus dan, poticanje aktivnosti na radnom mjestu, što je bilo u organizaciji Državnog ureda za šport u sklopu europskog projekta Europski tjedan sporta. Tako smo jedan dan u zatvorenom spremištu ona i ja odvodile trening za zaposlenike na mini trampolinima i Filozofski je za to dobio nagradu Državnog ureda za šport koju smo odlučile uložiti u opremu za vježbanje i pokrenuti aktivnosti za djelatnike dva puta tjedno. Odaziv je odličan, mi zadovoljne, kolegice i kolege zadovoljni… baš pun pogodak! Sad svaki put smišljamo nove načine kako u tih pola sata napraviti što više korisnih vježbi. Nabavile smo i različite rekvizite, pa im spremamo još svašta.

 

Fejs i knjižnični blog, s obzirom na to da si angažirana na objema platformama, pitanje – zašto su ovi neformalni komunikacijski kanali važni, korisnicima, ali i knjižničarima?

Važni su jer su to komunikacijski kanali današnjeg doba i svi ih koriste. Ili barem većina.

Knjižničar mora biti u tijeku s vremenom u kojem živi da bi raspolagao aktualnim i korisnim informacijama, a korisnici su oni do kojih točna i pouzdana informacija mora doći. Već sam prehodno spomenula koliko se uloga knjižnica do danas promijenila i evoluirala. Više ne čekamo samo da korisnik dođe k nama, mi dolazimo korisniku. Studentska populacija koristi Facebook, Instagram, Twitter i sl., mi ćemo svoje aktivnosti plasirati na mjesta gdje će ih oni vidjeti.

Knjižnični blog pokrenut je najviše da bismo korisnicima približili našu knjižničarsku djelatnost, popularizirali Knjižnicu, predstavili njezine djelatnike, a time smo dobili i platformu na kojoj kolege i kolegice imaju priliku pisati o zanimljivim temama pa tako imamo redovite recenzije knjiga i filmova, pravopisne savjete, rubriku sa stručnim temama i dr.

Osim što smo na taj način vidljiviji javnosti, nama je poticaj da budemo aktivniji, da se trudimo osmišljavati sadržaje koji će našim korisnicima biti edukativni, inspirativni i zabavni.

 

Jedan tvoj radni tjedan, čega tu sve ima?

Ima akcije. Pogledam planer i zakazane obaveze taj dan i krenem po redu. Objava fejs, objava Blog, Instagram, web-stranica Knjižnice. Obaveze vezane uz zbirku za psihologiju – komunkacija s profesorima, dobavljačima, naručivanje knjiga, obrada knjiga. Istraživanje, pretraživanje. Red sastanaka, možda koja radionica. Kratki trening. Pokušam stoj na rukama u prolazu. U međuvremenu nešto pojedem i popijem. Dođe kraj radnog dana, nisam se ni snašla.

 

A vikendi, što sve stane u njih? 🙂

U vikende stane SVE. Ovisno o godišnjem dobu. Zimi se skija, u proljeće i ljeti se čeka vjetar za kitesurfing, a ako nema vjetra, ide se u brda, penje se po stijenama, biciklira se… Sve samo da nisam doma. Imam i jedno četveronožno smetalo koje treba istrčati pa izlazim i kad bih najradije ležala u krevetu cijeli dan.

 

Hobiji, “izvanškolske aktivnosti”, interesi, putovanja…

Hobiji su ustvari razne sportske aktivnosti. Od vožnje bicikla, rolanja, planinarenja, slobodnog penjanja, kitesurfinga, stand up paddlea, skijanja, joge… Nedavno smo putovali u Lisabon i isprobala sam surfanje, e to mi je teško!

Interesi su mi razabacani, ustvari, stalno ja nešto kemijam. Nedavno sam učila plesti, pa sam naučila raditi kruh od kiselog tijesta, pa otišla na totalno fora radionicu TREbalans o otpuštanju stresa treskanjem, učim sama servisirati svoje skije, nedavno sam dobila i certifikat za trenericu pilatesa i joge… to be continued.

Putujem rado i često. Imam odličnog partnera koji isto nema previše mira pa svaku priliku koristimo da nekud otputujemo.

 

Izdvoji nešto iz fonda Zbirke za psihologiju, a što bi moglo biti zanimljivo štivo i nama izvan struke…

Baš sam nedavno bila na predstavljanju knjige Ja i novac: psihologija novca i potrošnje: kako živjeti sretnije i pametnije: odgovor u 10 lekcija. Autori su profesori s Odsjeka za psihologiju, Zvonimir Galić i Nikola Erceg. Knjižica je kratka, zabavna i stvarno korisna. Radi se o popularnoj psihologiji i psihologiji potrošača, a o temi su sve rekli TBF-ovci u onoj pjesmi Šareni artikl. https://www.youtube.com/watch?v=mKACKnhFBCs

U knjizi saznaš kako koristiti mozak dok te sa svih strana mame najbolji popusti na svijetu, crni petci i žute srijede koji za posljedicu najčešće imaju kričavo crvene brojeve na tekućem računu…

 

Čitaš, gledaš, slušaš – što? Molimo prstohvat preporuka za rastanak! 🙂

Čitam… tri knjige, haha!

Jestiva povijest čovječanstva – jer je zabavno ponoviti povijest kroz prizmu hrane.

Hitchhiker’s guide through the Galaxy – jer je klasik.

The sourdough school – jer je kruh od kiselog tijesta najbolji kruh.

 

Gledam… u  zadnje vrijeme sam svašta pogledala, ali posljednji film koji mogu iskreno preporučiti je talijanski La Mafia Uccida Solo D’Estate ili Mafija ubija samo ljeti. Snimljen 2013., komedija koja priča o klincu koji je odrastao na Siciliji u vrijeme najvećih mafijaških obračuna. Užasno simpatičan film.

 

Slušam… u zadnje vrijeme što mi youtube smiksa. To povremeno uključuje i reklame za Konzum i ostalo… 😀  Nedavno sam stalno slušala Foo fighters, sad me to prošlo pa tražim sljedeću žrtvu. Ali se svako malo vratim pa slušam ovo naše domaće čudo od benda Jonathan, oni su mi mrak kad je riječ o aktualnim domaćim bendovima.

 

Intervjuirala: Vanja Kulaš