Razgovor s povodom: Franz Kafka – izložba o stotoj obljetnici smrti

Književni teoretičari desetljećima su posvećeni forenzičkom razlaganju njegovih halucinantnih pripovijesti, otud nebrojene znanstvene studije i analitički pokušaji koji već poodavno kvantitativno premašuju autorov zapravo nevelik opus. Ne moramo biti kafkolozi da nam bude jasno kako naša stvarnost sve više nalikuje njegovim alegorijama; središte Kafkine košmarne literarnosti otuđeni je pojedinac, a on takav, nesiguran i izgubljen, pokušava preživjeti u opresivnom sustavu koji ne funkcionira po logičnim principima, gdje vladaju poremećeni međuljudski odnosi, a u tim se sumornim okolnostima mora izboriti s bizarnim događanjima, tuđim iracionalnim postupcima i vlastitim strahovima. Nije na koncu važno razumijemo li svu Kafkinu simboliku, svjesni smo itekako da u međuvremenu živimo njegovu turobnu fantastiku.

Franz Kafka, mudro lice tužnih očiju kakvo poznajemo s crno-bijelih portretnih fotografija, otac Josefa K. i Gregora Samse, likova s kojima se lako poistovjećuju generacije čitatelja, bio je čovjek stvaran, prokrvljen i silno živ, otkrivaju nam to njegovi dnevnički zapisi. Istodobno toliko tragičan, raspolućen između poslanja književnika i nužnosti građanske egzistencije, između buktećeg talenta i strahovite plahosti, između strasti za život i neizlječive bolesti.

U maloj auli ispred fakultetske knjižnice u razdoblju od 3. do 14. lipnja 2024. moguće je pogledati izložbu plakata kao i odabranih naslova Franza Kafke, kojom obilježavamo stotu godišnjicu njegove smrti. Tim povodom razgovaramo s autoricom izložbe, Blaženkom Klemar Bubić, višom knjižničarkom i voditeljicom Zbirke za germanistiku i nederlandistiku te Austrijske knjižnice na našem fakultetu.

Za početak, kako su se dvije knjižničarke i germanistice odlučile uhvatiti ukoštac s velikom temom Kafkina života i stvaralaštva?

Blaženka Klemar Bubić: Franz Kafka najpoznatiji je i najčitaniji autor njemačkog govornog područja. Željele smo stoga, kolegica Ana Kužnar i ja, obilježiti Kafkin jubilej, njegovu 100. godišnjicu smrti koja je točno 3. lipnja, na dan kada smo i otvorili našu izložbu. Osim toga, želja nam je bila našim programom pridonijeti obilježavanju 130. godišnjice Odsjeka za germanistiku i 150. godišnjice našeg Fakulteta.

Autorice ste Ana i ti, no tko je sve financijski, organizacijski pa i stručno pripomogao realizaciju izložbe?

Izložba je realizirana zahvaljujući Ministarstvu za Europu, integraciju i vanjske poslove Republike Austrije, Austrijskom kulturnom forumu i Odsjeku za germanistiku. Ponajviše zahvaljujem prof. dr. sc. Milki Car koja nam je pomagala oko nedoumica.

Moramo svakako reći i tko potpisuje grafički dizajn plakata; kako je izgledala suradnja s kolegicom Petrom Kos?

Petra je odlična i imala je potpunu slobodu u realizaciji plakata. Jedino što smo joj rekle bilo je da želimo Kafku i plavu boju tinte.

Jesi li bila bar malo skeptična kako će rad na izložbi izgledati? Tema je predivna, ali kompleksna pa zato i poprilično zastrašujuća…

Jesam, iako sam imala iskustvo postavljanja nekoliko desetaka izložbi u knjižnici, od čega dvije velike tematske, no raditi izložbu o Kafki uistinu je velik pothvat.

Građe o Kafkinu liku i djelu u fondu fakultetske knjižnice ima puno, koliko je istraživanje trajalo?

Kolegica i ja krenule smo germanistički i knjižničarski temeljito prikupivši svu literaturu o Kafki u našoj knjižnici. Pogledale smo i sve dostupne intervjue Kafkinih biografa. Pretražile smo i sve dostupne ostavštine u Njemačkom književnom arhivu Marbach, zatim u Bodleiani, središnjoj istraživačkoj knjižnici Sveučilišta u Oxfordu, i u Nacionalnoj knjižnici u Jeruzalemu, koristeći za izložbu brojne rukopise i fotografije. Iščitavajući pisma i dnevnike na realizaciji smo radile više od šest mjeseci.

Za kakav koncept si se naposljetku odlučila?

Izložba je dvojezična, na hrvatskom i njemačkom jeziku, koncipirana u jedanaest tematskih cjelina, a svaka je predstavljena na jednom plakatu. U suradnji sa Snježanom Rodek, višom lektoricom s Odsjeka za germanistiku, i njenim studenticama nanovo su za potrebe izložbe prevedene četiri Kafkine parabole. Parabole su prikazane na dva plakata. U vitrinama se može razgledati izbor iz Kafkinih djela te djela o Kafki. Ondje su izloženi i citati koji nisu stali na plakate.

Moramo sad reći i kome je izložba primarno namijenjena?

Ciljana publika ponajprije je studentska populacija. Obiteljski, ljubavni, egzistencijalni, birokratski izazovi Kafkina vremena i dalje su jednako aktualni. Pouka koju smo željele prenijeti jest da se veliki rezultati postižu čeličnom disciplinom.

Za one koji kroz našu aulu samo projure između učenja u knjižnici i nastave, što bismo rekle, koji je sukus izložbe?

Za one koji nemaju puno vremena srž izložbe može se razumjeti iz tematskih naslova i podnaslova, te pregleda fotografija s opisima i par odabranih citata.

A za kolege koji su ipak spremni udubiti se u postav, koliko vremena bi trebali rezervirati?

Onima koji žele znati više čitanje svih tekstova oduzet će dvadesetak minuta. Za obilazak izbora knjižnične građe izložene u vitrinama trebat će im dodatnih desetak minuta.

Izložba je tu, sve je blistavo i besprijekorno, ali vjerujem da je izazova i potencijalnih klopki bilo puno. Što bi izdvojila?

Najizazovniji dio bio je kako nepreglednu količinu informacija o Kafkinom životu i djelu sažeto prikazati da ne prelazi okvire izložbe te, naravno, koje citate odabrati.

Kad smo kod citata, od svega što si proteklih mjeseci iščitala, koji bi fragment najslikovitije reprezentirao tvoj doživljaj Kafke?

Kafka ovako piše svojoj prijateljici Felice Bauer: „Moje su životne navike usmjerene samo na pisanje pa ako i nastupe kakve promjene, onda samo da bi se što bolje uskladile s pisanjem jer vremena je malo, snage ponestaje, ured je užasan, stan bučan, pa se čovjek mora dovijati svakojakim bravurama kad već ne može živjeti lijepim pravocrtnim životom… Od 8 do 2 ili 2 ½ ured, do 3 ili ½ 4 objed, nakon toga spavanje do ½ 8, zatim 10 minuta vježbanja, gol, uz otvoren prozor; potom sat vremena šetnje… pa večera u krugu obitelji… pa u ½ 11 pisanje i ustrajnost u pisanju, ovisno o snazi, raspoloženju i sreći sve do 1, 2, 3 u noći, jednom čak i do 6 sati ujutro.“

Intervju vodila i osmislila: Vanja Kulaš