Sanja Kovačević u knjižnici FF-a brine o zbirci južnoslavenskih jezika i književnosti, pažljivo prati regionalnu produkciju i izgrađuje fond, usto nezaustavljivo čita, piše, prevodi, uređuje, javno djeluje. Oduševljavaju nas njena ufuranost u posao, istodobno neka lakoća bivanja, kao i mnoga stručna znanja koja nesebično dijeli s kolegicama i kolegama, strast za knjižničarstvo, ali i širi društveni angažman – sve to sugovornika tjera na razmišljanje, učenje, rad. Slijedi razgovor koji smo, umjesto na stepenicama faksa, gdje se u normalnim okolnostima spontano raspričavamo, vodile ovih čudnovatih dana svaka iz svoje izolacije.

 

  1. Knjižnica Filozofskog fakulteta nije tvoje prvo radno mjesto, što je bilo prije?

U ovoj knjižnici radim od (u)seljenja u našu novu zgradu, odnosno od jeseni 2008. godine. Prije toga sam 11 godina radila u Knjižnicama grada Zagreba – 10 godina u Knjižnici Sesvete i onda godinu dana u središnjoj knjižnici Novi Zagreb. Od početka je moje radno mjesto bilo vezano uz stručnu obradu, no u Knjižnici Sesvete sam u tih 10 godina stvarno radila sve knjižnične poslove i kako bih rekla „ispekla zanat“.

 

  1. Temeljna razlika između fakultetske knjižnice kakva je naša i narodnih knjižnica, znamo definiciju, ali zanima me iskustvo rada u dvama različitim sustavima iz prve ruke?

Jako volim taj naziv „narodna knjižnica“, na engleskom je to „public library“, dakle „javna knjižnica“. Rekla bih da je temeljna razlika upravo u toj (hahaha) „narodnosti“ – odnosno raznolikosti korisnika. To onda podrazumijeva i različit pristup nabavi građe, izgradnji i upravljanju zbirkama, budući da su i korisničke potrebe raznolike. Dio tih potreba se naravno poklapa i s onima u fakultetskoj knjižnici, ali u osnovi je razlika u tome što je korištenje narodne knjižnice većim dijelom vezano uz potrebe različitih oblika neformalnog obrazovanja i kreiranja tzv. slobodnog vremena. Korisnici narodne knjižnice su i studenti i visokoškolsko nastavno osoblje, tako da narodna knjižnica pruža i tu vrstu specifičnih usluga shodno njihovim potrebama, koje su u velikoj mjeri istovjetne onima korisnika fakultetske knjižnice. Također, narodna knjižnica je važna u ispunjavanju potreba učenika s obzirom na dosta loš, u prvom redu financijski, tretman školskih knjižnica. Osim usluga vezanih uz građu i zbirke, tu je i cijeli niz usluga vezanih uz potrebe lokalne zajednice kao takve. Uvijek kada pričam o radu u Sesvetama pričam o toj povezanosti knjižnice i lokalne zajednice. Da ilustriram – radna subota u Knjižnici Sesvete bila je iznimno dinamična – to je značilo neprekidan red korisnika za pultom uključujući i raznolike zahtjeve,  ulaganje kolica i kolica knjiga na police, paralelno hendlanje djece u igraonici ili za kompjuterskim igricama (često bi ih roditelji ostavili u knjižnici dok obavljaju kupnju na placu u blizini ili sl. obaveze), pomaganje učenicima koji su subotom često radili u grupama za seminare, a sve to uz razgovor penzionera koji u istoj čitaonici međusobno komentiraju sadržaje dnevnih novina. Za mene, narodna knjižnica nije niti bi trebala biti tiho mjesto jer je mjesto u kojemu se doslovno odvija život zajednice. Rad u narodnoj knjižnici podrazumijeva svestranost i fleksibilnost, no to je zapravo tako u svim vrstama knjižnica.

 

  1. Koja je tvoja pozicija u knjižnici FF-a i kakva zaduženja podrazumijeva?

U knjižnici FF-a sam zaposlena kao diplomirana knjižničarka i vodim brigu o zbirci južnoslavenskih jezika i književnosti. To podrazumijeva sve knjižnične poslove na izgradnji i upravljanju fondom – nabavu i oblikovanje nabavne politike, praćenje, analiza potreba, usklađivanje prijedloga za nabavu, praćenje domaće i strane relevantne nakladničke produkcije, te kontinuirane razmjene, otpise i reviziju. Taj dio posla podrazumijeva suradnju i komunikaciju s izdavačima/dobavljačima, kao i suradnju i komunikaciju s članovima odsjeka, vezano uz zahtjeve kolegija/nastave i projekte. Rekla bih da je bazični rad (barem u smislu vremena) vezan uz stručnu (formalnu i neformalnu), ali i tehničku obradu građe, brigu oko repozitorija diplomskih radova, rad na fakultetskoj bibliografiji za discipline koje pokriva moj odsjek. Zatim, tu je informacijski rad s korisnicima i rješavanje njihovih upita, tematskih zahtjeva za seminarske, ocjenske i druge radove, složena informacijska pretraživanja… pa rad na edukaciji korisnika, rad sa studentima na praksi… Na nivou cijele knjižnice – u okviru našeg Praktičnog dana –  radim dio koji se odnosi na edukaciju o katalogizaciji u integriranom knjižničnom softveru Kohi. Povremeno radim i izložbe u dogovoru s članovima odsjeka ili s kolektivom, sudjelujem ili moderiram panele, a evo sad se pomalo uključujem i u ovaj naš blog.

 

  1. Što ti je od segmenata poslovanja najzanimljivije, u čemu hedonistički uživaš, a što doživljavaš kao izazov (ili tlaku 😊)?

Stvarno volim gotovo sve u knjižničnom radu i u puno toga uživam. Volim istraživati i sastavljati popise za nabavu, nalaziti rješenja kako da nabavim nešto što je možda teže nabaviti. Volim i navodno dosadnu stručnu obradu jer knjiga koja dođe pred mene i koju trebam sadržajno obraditi – odrediti joj stručne oznake, predmetnice i signaturu – često odvede u novo istraživanje i učenje, zahtijeva strukturiranje, kritičko razmišljanje, odvajanje bitnog i nebitnog, a to su procesi u kojima uživam. Često uživam i u direktnom radu s korisnicima, volim sjesti za pult i u izravnom kontaktu dati korisniku ono što treba. Recimo da hedonistički uživam u nalaženju nečega što je stvarno teško naći – tu sam jako uporna i tvrdoglava pod devizom „ako postoji, naći ću“. Naravno da ne uspijevam uvijek u tome, ali kada uspijem – ispunjava me zadovoljstvom. Eto, ispada da mi je u ovom poslu najveći užitak vezan uz izazov. 🙂 Tlaka su mi jedino povremene faze rada koje se svode na neku vrstu „štancanja“, ali to vidim isto kao izazov – kako to pretvoriti u igru, a zašto ne i u meditaciju. Kao i u svakom poslu, postoje i frustracije, kod mene su uglavnom vezane za razne vrste komunikacijskih šumova. Ali komunikacija je valjda i najveći izazov.

 

  1. Kakva je tvoja bazična motivacija za bavljenje knjižničarstvom, za brigu o knjižničnom fondu, zašto svoj rad s knjigama smatraš važnim i što vidiš kao prioritetno u izgradnji svoje zbirke?

Pa zapravo, moja bazična motivacija za knjižničarstvo nije toliko vezana uz rad s knjigama i knjižnični fond, odnosno vezana je tek posredno. To znači da mi je bazična motivacija rad s ljudima i za ljude.  Osobno, volim komunikaciju, podučavanje, rješavanje problema, učenje i otkrivanje nečeg novog, ali sam i društveno, da ne kažem politički, motivirana jer knjižnice, pogotovo danas, smatram posljednjim bastionima javnog dobra i to onog nužnog koje mora biti dostupno svima – a to su informacije, obrazovanje i znanje. Dakako, volim i knjige, no više ih smatram medijima, posrednicima  sadržaja koji zadovoljavaju različite ljudske potrebe, nego ukoričenim vrijednim predmetima per se. Odnosno smatram da je vrijednost knjiga vezana uz njihovu korisnost i uporabu. U tom smislu se odnosim i prema izgradnji zbirke – to znači da nastojim birati i dati prioritet onom što je najpotrebnije i najkorisnije, ponajprije za nastavu, ali mislim i da je važno našim korisnicima ponuditi i ono nešto što će možda teže naći u drugim vrstama knjižnica, počevši od literature na stranim jezicima, posebno neprevedenih književnih djela, ali i važne neprevedene stručne literature, ključne za područja njihovog studiranja. Jer unatoč internetu te knjige često nisu dostupne svima i kupuju se po tržišnoj cijeni, za što mnogi studenti danas nemaju resurse, a neophodne su im, kao uostalom i profesorima, za praćenje područja kojim se bave. Nastojim ponuditi i kvalitetne naslove koji možda ne ulaze formalno u literaturu za kolegije, ali mogu pružiti neki koristan i inspirativan novi uvid. Naravno, sve to u skladu s materijalnim uvjetima odnosno s raspoloživim financijskim resursima i biranjem fizički što kvalitetnije i trajnije građe.

 

  1. Treći, središnji kat zgrade zauzela je Slavistika. Kako je organiziran taj slavistički mikrouniverzum i s kim ga dijeliš?

Treći kat jest mikrouniverzum sa svojim posebnostima, ali mislim da su to i ostali katovi. Ono što bih možda izdvojila kao najvažniju specifičnost, to je velik dio fonda na drugom odnosno ćirilićnom pismu, bolje rečeno pismima (vezanima u prvom redu za istočnoslavističku i južnoslavističku građu), a u organizacijskom smislu na nivou knjižnice zajednički prostori – soba za interni knjižničarski rad i seminarska učionica iz koje je nedavno preseljena RARA zbog neadekvatnih uvjeta za čuvanje te specifične građe, ali i zbog potrebe postojanja prostora za grupni studentski/seminarski rad na nivou knjižnice odnosno fakulteta.

Fond je organiziran najvećim dijelom po zbirkama vezanim uz zasebne slavističke odsjeke, a to su kroatistika, istočna slavistika (ruska, ukrajinska i bjeloruska književnost i filologija), zapadna slavistika (češka, slovačka i poljska književnost i filologija) i južna slavistika (srpska, bosanskohercegovačka,  slovenska, makedonska, crnogorska i bugarska književnost i filologija). No tu su i zajedničke zbirke – osim referentne i onih uže vezanih uz studije književnosti i filologije (lingvistika i teorija književnosti), imamo grupirane i ostale društvene i humanističke discipline – povijest, kulturalna povijest, psihologija, filozofija, pedagogija, etnologija, antropologija… Posebno su izdvojene i neke discipline nezaobilazne u svakom humanističkom studiju – primjerice sociologija kulture i psihologija obrazovanja. A imamo i dio posvećen ostalim svjetskim književnostima, uglavnom s kanonskim djelima, no povremeno nabavljamo i naslove recentne književne neslavenske produkcije. Jedan dio fonda je ujedinjeno slavistički – to su svi oni zbornici i slične publikacije u kojima se nalaze radovi iz raznih slavistika.

Osim kolegica koje vode ostale slavističke zbirke – Grete s kojom dijelim ured (istočna slavistika), Sanje (kroatistika) i Jasmine (zapadna slavistika), tu su i kolega Bero koji je zadužen za zbirku stare i rijetke građe (RARA) i pomoćne knjižničarke Elvira i Katarina. Način našeg zajedničkog rada demonstrirat ću time što su vrata naših ureda uvijek otvorena. 🙂 To znači da cirkuliramo, komuniciramo, međusobno si pomažemo i savjetujemo se, a u direktnom kontaktu smo i s drugim kolegicama i kolegama i/ili studentima i studenticama na praksi „preko“ prostorije za interni rad.

 

  1. Možeš li izdvojiti desetak naslova iz svoje zbirke koji su ti iz nekih sasvim subjektivnih, intimnih razloga od posebne važnosti?

Uf, ovo mi je malo teško… Ali mogu izdvojiti neke naslove koji mi znače, a postoje u zbirci južne slavistike.

Onako na prvu loptu: roman „Pirika“ Petra M. Andreevskog, „Mediteranski brevijar“ Predraga Matvejevića, „Na rubu pameti“ Miroslava Krleže. Nekoliko književnih djela koja su na mene imala ovakvu ili onakvu vrstu psihoterapijskog učinka: „Mama Leone“ Miljenka Jergovića, „Božanska dječica“ Tatjane Gromače, „Forsiranje romana reke“ Dubravke Ugrešić… Evo i jedan skroz osoban izbor koji imam potrebu objasniti – silno sam se nedavno obradovala mojoj zbirci darovanom dječjem romanu slovenskog pisca Franca Bevka „Mali buntovnik“ jer tu knjigu vežem uz svoje čitateljske početke odnosno uz razdoblje djetinjstva i otkrivanja svijeta knjiga i književnosti. I evo nekoliko neknjiževnih naslova koji su mi važni u nekom novijem vremenu i vezani uz ono čime se bavim: „Jeziku je svejedno“ Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić, fantastičan kolektivni rad iz područja lingvistike/sociolingvistike – uglavnom knjiga kakvoj sam se nadala od samih početaka svog odraslog obrazovanja; „Teorija i nakon nje“ Terryja Eagletona – za traženje izlaza iz postmodernih/post-post teorijskih labirinta, a često i tunela; i nedavno nabavljena za zbirku Arundhaty Roy „Capitalism: a ghost story“ koju obožavam na nekoliko razina.

 

  1. Preporuka za suvremene regionalne autore i naslove, tko ti je zapeo za oko, koga posebno pratiš?

Upravo smo prije mjesec dana nabavili velik broj najnovijih izdanja suvremene regionalne književnosti – onih naslova/autora koji su dobili nagrade (poput NIN-ove u Srbiji) ili su bili u užoj konkurenciji za nagrade.

Volim makedonsku književnost koju nažalost ne čitam u originalu, ali ono što je prevedeno kod nas ili na regionalnim jezicima sve je odreda sjajno. Iz tog korpusa bih preporučila Gocea Smilevskog („Razgovor sa Spinozom“, „Sestra Sigmunda Freuda“), a upravo čitam stvarno izvrstan novi roman Vlade Uroševića„Madžun“. Imamo i novu prozu Rumene Bužarovske „Nikuda ne idem“ (prevedenu na bosanski jezik), a svakako bih preporučila njenu prethodnu hvaljenu i izvrsnu zbirku priča „Moj muž“. Zanimljiv mi je bio i kratki roman suvremenog bosanskog autora Darka Cvijetića (također nagrađivanog) „Schindlerov lift“. Volim i pratim Nenada Veličkovića i Aleksandra Hemona (koji je uvjetno regionalni pisac jer već dugo piše na engleskom jeziku). Kod nas prevedena slovenska književnost je također kvalitetna i izborom i prijevodima (Aleš Šteger, Goran Vojnović, Drago Jančar). Veselim se čitati novi roman Dušana Šarotara „Panorama“ i „naslijepo“ tvrdim da je prijevod iz pera naše profesorice Anite Peti-Stantić zasigurno izvrstan. Što se tiče srpske književnosti, u zadnje vrijeme čitam pjesnikinje srednje do novije generacije – drage su mi Milena Marković i Ana Ristović. Premda ne ulazi u regionalni korpus, ali je dio južnoslavenske književnosti – jako, jako preporučujem bugarskog pisca Georgija Gospodinova i njegova kod nas prevedena dva romana – „Prirodni roman“ i „Fizika tuge“.

 

  1. Formativni put (formalno i neformalno obrazovanje).

Osnovnu i srednju školu sam završila u Slavonskom Brodu, 1989. upisala sam studij tada jugoslavistike na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, a 1990. se prebacila na isti studij u Zagrebu. Na 4. godini sam shvatila da želim raditi u knjižnici i upisala dvogodišnji dodiplomski studij bibliotekarstva. Diplomirala sam oba smjera 1996./1997. i imala sreće te se odmah 1997. zaposlila preko burze u KGZ-u, u Knjižnici Sesvete. Što se tiče neformalnog obrazovanja – tu su Ženski studiji još krajem 1990-ih, pa Mirovni studiji, nekoliko treninga nenasilne komunikacije i medijacije, i sve neformalno učenje kroz sve čime se bavim. Velika škola mi je prevođenje feminističkih i ostalih tekstova iz polja kulture i politike, kroz koje sam jako puno naučila.  O rubno-znanstvenom obrazovanju drugom prilikom. 😀

 

  1. Kad nisi u bibliotečnim metapodacima baviš se tekstom na sve zamislive načine, pišeš, lektoriraš, uređuješ, prevodiš, moderiraš, izlažeš… je li spoj ta dva tipa rada, mahom samozatajnog knjižničnog i s druge strane javnog djelovanja, odnosno političkog angažmana, razdiruća kontradiktornost ili prijeko potrebna ravnoteža?

 

Ne osjećam ta područja djelovanja kao kontradiktorna već kao povezana. Tu bih se referirala na slavnu feminističku krilaticu „osobno je političko“. Ne bježim od ideologije i politike u bilo čemu čim se praktično bavim (a to je za mene i knjižničarski posao) ili onomu što pišem i izlažem. Nisam znanstveni tip u formalnom smislu, knjižničarstvo je za mene primijenjena disciplina, pa si dopuštam skretanja s uvriježenih načina komuniciranja znanja, nastojim biti kreativna, isprobavati, igrati se, povezivati.

 

 

  1. Znam da puno gledaš filmove i serije, slušaš glazbu, po kojem kriteriju biraš sadržaje i kojim redoslijedom ih gutaš, nasumično, ili recimo tematski? Može izbor stvari kojima se stalno vraćaš? Izolacijski dani, kako ih provodiš, je li osama rezultirala pojačanim intelektualnim/kreativnim nabojem, kulturnosadržajnim pronalascima, filozofskim uvidima…? 😊

Što se tiče konzumacije kulturnih sadržaja, moram reći da mi je izolacija dobro došla – sad uspijevam čak i pogledati neki film, a da ne zaspim nakon pola sata i definitivno više čitam knjige. Nije to ono opušteno čitanje kao „na godišnjem“ (na kojem ni nisam), ali se to povećalo. Za serije još uvijek ne nalazim vremena ahaha… Što se tiče biranja – za knjige uvijek znam što želim čitati jer imam uvid u tu produkciju, a što se tiče filmova, gubim se – puno toga novog u zadnjih barem pet godina nisam uspjela pogledati, a velika sam ljubiteljica starijih filmova – ljubav su mi filmovi iz 1970-ih i volim tu ludu, žanrovski i na sve načine raznovrsnu dekadu, pa često nešto i repriziram. Novost u toj konzumaciji koju je donijelo „corona time“ je posjećivanje muzeja na mreži, pa sam „obišla“ one svjetske muzeje koje sam uvijek htjela, a nisam imala priliku, npr. MoMA-u i Uffizi. I generalno, pretpostavljam poput većine, više se posvećujem kućanstvu, pa smišljam neke kreativne intervencije čemu inače nikad nisam bila sklona. 🙂  Mislim da je izolacija kod mene rezultirala (zasad) najviše nekim psihološkim uvidima, jer mi je prilično pretumbala uobičajeni način života s puno akcije, sastanaka, druženja izvan posla, pa se akomodiram ovoj situaciji, a vremena za razmišljanje i pronalaženje načina opuštanja imam više nego inače. Mislim da su psiholozi u pravu kada kažu da je jako važno strukturirati dan i vrijeme, pa i uspostaviti neku novu rutinu. Kad god si isplaniram dan, nemam onaj osjećaj na koji se svi žalimo da „vrijeme proleti“. Ovo vrijeme vidim kao neku fazu „stajanja na loptu“, koliko god bude trebalo.

 

Intervjuirala: Vanja Kulaš