Muriel Barbery: Život vilenjaka

Zamislite masovnu scenu s platna nekog starog majstora gdje u prvom planu tri dugovječne bakice iscjeliteljice djeluju po načelu ora et labora, dok njihovi suseljani žive u skladu sa zakonima prirode. Što bi uopće ove jednostavne i mudre ljude iz burgundške provincije moglo dovesti u vezu s dekadentnim pripadnicima visokog rimskog društva, a baš to će im se dogoditi u čudnovatoj pripovijesti Život vilenjaka (Vuković&Runjić, 2018., prev. Marija Paprašarovski) koju izmaštava francuska prozaistica Muriel Barbery (1969.).

Djevojčice, Maria i Clara, Francuskinja i Talijanka, koje zbližava pjesmica o vepru i zecu i prije no što se prvi put vide, premostit će jaz između ta dva udaljena i po svemu oprečna svijeta. Nakon nagrađivanog i prevođenog romana Otmjenost ježa (Litteris, 2009., prev. Zora Suton), elegantnog, brbljavo filozofičnog i autentično pariškog, Barbery poseže za novim temama, pripovjednim postupcima i stilskim sredstvima pa ispisuje jednu sasvim drugačiju priču u kojoj se susreću kršćanske molitve i narodne praznovjerice, prepliću mitološki motivi i bajkoviti prizori, pretapaju bukolički pejzaži i interijeri rimskih salona.

Priča je to koju ćete voljeti zbog jezika, zbog nesvakidašnjeg i od ove autorice posve neočekivanog stila, zbog bogatih, vitičastih rečenica, a iznad svega zbog pažljivog i maštovitog prijevoda. Fabuli možemo ponešto i prigovoriti, no narativni prostor ispunjen svakojakim senzacijama i teksturama, delicijama i aromama – samoniklog bilja, pečene zečetine, lupkanja cokula po inju ili dječjih prstiju o klavirske tipke, gustih magli, svježeg kravljeg mlijeka i krušaka u medu – ublažit će povremene pripovjedačke zaplitaje i značenjske mutnine.

Ovo je bajka za odrasle, i kao takva vođena je specifičnom logikom kojom se čitatelj, želi li istinski uživati, ne bi smio puno opterećivati. Život vilenjaka možda nije priča koju ćete savršeno razumjeti, ali njezino onirično ozračje itekako se pamti. Čitajući, u nekom ćete trenu pomisliti otprilike ovo: ništa više ne razumijem, svega je odjednom previše, ali lijepo je. Knjigu nek bez straha uzmu i oni kojima priče o vilenjacima nisu bliske, a kad smo kod vilinskih pojavnosti, simpatizirali ih ili ne, evo još jedne preporuke za ljubitelje starinski pisanih francuskih proza i profinjenih prijevoda: potražite Engleskinju s biciklom Didiera Decoina, roman koji je nekako sramežljivo prošuškao kraj hrvatskih čitatelja (Disput, 2012., prev. Barbara Martinec), a krasan je (imamo i njega u našoj knjižnici! https://koha.ffzg.hr/cgi-bin/koha/opac-detail.pl?biblionumber=289575). I bez brige, Decoinov roman samo rubno i u vrlo originalnoj maniri pripovijeda o vilama, a ustvari o mnogočemu drugom, ali najviše o odgoju iznimnih djevojčica u neobičnim okolnostima.

A kod Barbery nalazimo curice – čarobnice koje se, neobjašnjivo međusobno povezane, posjećuju u snovima; jedna, iznimno glazbeno nadarena, vidi nepoznate krajolike dok svira, druga donosi blagostanje svom siromašnom kraju, a ta se malena dobročiniteljica, koju su kao bebu pronašli u snijegu, rado osamljuje u krošnjama i uspostavlja odnose s onostranim.

Negdje putem, posve obuzeti somnabulnim zbivanjima, zaključit ćete da konce u ovoj začudnoj storiji ne povlači autorica nego vilenjaci, koji si dokolicu krate pjesništvom, krasopisom i šetnjama šumom, dakle, ti osebujni i privilegirani eruditi alkoholičari kojima su se njihove velike misije i hedonističke zabave malko otele kontroli. Ili ipak ne, sami ćete procijeniti, možda je sve baš kako treba biti, a u najavi su i nastavci u kojima će se, vjerujem, na najbolji način rasplesti zbijeno klupko zavjerničkih odnosa i povijesnih sukoba, jer Muriel Barbery se poodavno dokazala kao vješta i pouzdana pripovjedačica.

Vanja Kulaš