Đuro Sudeta na putu života

Ima dana kad sve tako jako zavolim, / da od čuda i cvijeće procvate. (…) Ima dana kad progovore i debla, / i ptice pričaju o čudesima u gori. Riječ je o stihovima pjesme „Misao na smrt“ (!) Đure Sudete. Pjesma pripada drugoj Sudetinoj zbirci − Kućice u dolu. U pismu prijatelju, učitelju i književniku Josipu Cvrtili, Sudeta piše kako voli tu zbirku jer je dio njegova života. Svaka pjesma, jedna priča iz života – piše.

Iz istoga pisma, datiranog 1. svibnja 1926., saznajemo kako se pjesnik nalazi u Zakladnoj bolnici u Zagrebu (soba 21) i kako je operiran na plućima. Saznajemo i da mu mnogi dolaze u posjetu (tada se, kaže, malo rastrese i osjeti života); da prima mnogo cvijeća te da iz sobe vidi krošnje od lipa.

Zakladna bolnica se, inače, nalazila na početku Ilice, na mjestu današnjega nebodera. Srušena je pet godina poslije Sudetine operacije. Na tom mjestu, od bolnice je ostala samo Kapela Ranjenog Isusa, dok je sva oprema preseljena u Kliničku bolnicu Sveti Duh.

Sudeta je od rane mladosti bolovao od tuberkuloze. Bolest je ostavila trag i u njegovu stvaralaštvu: Odnesite te žute kutije / i čaše, / bočice pune medicine; / otvorite sve prozore, / da se sve prozrači, da mi dođe miris mjesečine − / sijena iz daljine. („Ostavite me!“).

Brojne pjesme nijemo odzvanjaju tugom („U crnini“); čak i krik šuti („Sutoni“). Istodobno, „oblikuje“ ih čežnja za vanjskim svijetom: a ja nisam mogo uzdržati više, / a ja nisam mogo, da ne otprem prozore; / i da žita dozore − − („Čežnje i bolestan mladić“).

Ista čežnja (i strast za životom) prepoznaje se u njegovim brojnim djelatnostima. Bio je marljiv pisac. Tijekom kratkog životnog vijeka, napisao je tristotinjak pjesama te dvadesetak proznih radova. U Virju, gdje je bio učitelj, uključio se u društveno-kulturni život mjesta; radio kao novinar, karikaturist, ilustrator… Želja mu je bila pokrenuti biblioteku virovskih pisaca, časopis za učitelje. Prikupljao je građu za roman o učiteljskom životu; planirao studij u Jeni…

Posljednje školsko ferije (ljeto 1926.) pjesnik je proveo u rodnoj Ploščici. Tada je napisao lirsku prozu Mor. No, nije bio u cijelosti zadovoljan tekstom pa ga je uništio. Po povratku u Virje, na bratovu zamolbu, piše novu inačicu pripovijesti. Zanimljivo, danas se Sudeta čita uglavnom zahvaljujući Moru.

Sam pjesnik ustvrdio je kako su mu fabula i čuvstva u tekstu poznata i bliska. Fabula pripovijetke je jednostavna: Mor, sin upravitelja vlastelinskog imanja zaljubi se u Šu, kćer vlastelina. No, stari vlastelin pronalazi kćeri drugog ženika, plemića Arna, kockara i pustolova − pravu suprotnost Moru. Arno uspijeva nagovoriti vlastelina na projekt eksploatacije šume pa tako vlastelin otpušta starog upravitelja i zajedno s Arnom i njegovim prijateljem, kartaškim ortakom, kreće u projekt. Stari upravitelj umire od tuge a Mor, izgubljen zbog neostvarene ljubavi, nestaje u šumi i pretvara se u vukodlaka.

„Iza“ priče o nesretnoj ljubavi (ili usporedo s njome) prepoznaju se brojne autorove dvojbe, teme i motivi iz pjesništva, ali i njegove prepiske. Istovjetni problemi i čuvstva (prolaznost, tuga, strah, slutnja, tišina…) zaokupljaju Sudetu kako u književnosti, tako i u životu.

Problem identiteta izdvaja se kao središnji problem Mora (Čini mi se da sam malo čovjek, malo cvijet, malo vuk s južnih proplanaka. Od svega ponešto.) Junakova nutrina poprište je borbe: Lutam po neprohodima, spotičem se o klade. Mirisi igraju ovršjem drveća, a ja nutrinom svoje vlastite spoznaje. Dva načela suprotstavljena su u junaku, ali i izvan njega; dva pogleda na svijet.

Neizostavna je funkcija prirode. Kroz cijelu priču rijeka Pločnica teče, pomiče se i spava kao majka. Čuje se kako cvijeće niče ispod lišća. I ovdje stabla govore. Može se reći kako u Moru stabla govore čak i onda kada ih junak više ne može čuti.

Đuro Sudeta umire u 24. godini života, na godišnjicu neuspjele operacije na plućima.

Autorica: Melanija Ivezić Talan