Tišina u knjižnici? Ne baš uvijek!

Početkom godine u knjižnici FF-a pokrenuli smo književni klub, za sve nas kojima nakon osamljivanja s knjigom nedostaje društvo za razmjenu dojmova, u rasponu od opuštajućeg brbljanja do prštavih rasprava. I evo nas, tu smo, proteklih mjeseci družili smo se i u prijateljskoj atmosferi razgovarali o pročitanom. Plan čitanja ispunili smo romanima koji su zbog svoje društvene kritičnosti potentan materijal za raspravu, a neki od njih možda su zbog sramežljivog marketinga nezasluženo prošli ispod radara publike. Važno nam je zagrebati u mnoge nacionalne književnosti kako bismo s vremenom u našim bibliofilskim bilježnicama oblikovali mali korpus vrijedne i nadahnuto prevedene suvremene književnosti.
U nastavku pročitajte promišljanja članova našeg čitateljskog kluba o hvaljenom romanu Vernon Suboteks Virginie Despentes, suvremene francuske spisateljice srednje generacije, ali i redateljice, scenaristice i feminističke aktivistice te već poodavno kultne pojave pariške kulturne scene. Kako između dvaju sastanaka nismo imali puno vremena za čitanje, ograničili smo se na prvi dio trilogije koji je na našem susretu 14. ožujka raspirio vedru i dobronamjernu polemiku. Roman je polarizirao grupu, nije bilo suzdržanih reakcija ni neutralnih dojmova – pročitano ili nam se svidjelo baš jako ili uopće nije!
Vernon Suboteks pariški je trgovac pločama koji doživljava potpuni financijski krah, a kad ostane bez posla i krova nad glavom, spašavaju ga rijetka preživjela prijateljstva iz sretnijih vremena, ali i mnoga nova, živopisna poznanstva, kako iz privilegiranih krugova, tako i s margine. Ovaj društveno angažiran roman kronika je jednog grada, zavodljivog i brutalnog, a ujedno i posveta jednoj glazbenoj eri. A Vernon, e pa on je svakakav – šarmantan, karizmatičan, frivolan, nostalgičan… uglavnom, kontradiktoran lik idealan za podizanje tenzija na knjiškim druženjima, pa evo kakav je lom napravio kod nas.
Razmjenu mišljenja otvorila je Svetlana: roman je opterećen pretjeranim brojem likova čiji se skicozni prikazi unedogled nižu bez čvrste kohezije i konkretnije fabule, ukratko, na dvjestotinjak stranica jedva da se išta događa. Pa nastavlja otprilike ovako: iako je jasno da uvodni dio trilogije funkcionira kao ekspozicija, odnosno detaljno predstavljanje protagonista čiji će se profili s vremenom razrađivati, a kretanja u nadolazećih nastavcima dinamizirati, S. završivši s čitanjem nije imala želju za preostalim dijelovima serije. Također, Svetlana smatra da je takvom romanu bila potrebna čvršća urednička ruka, primjerice, da ga je trebalo opremiti fusnotama gdje bi bili objašnjeni brojni (sub)kulturni fenomeni kojima tekst obiluje, reference na popkulturne pojave iz 1980-ih itd., s čime se složio Jerko i nadovezao s vlastitom kritikom. Tako su se Svetlana i Jerko pozicionirali kao tim “kontra”. :)
Jerko kao najveći problem navodi nemogućnost identifikacije sa središnjim protagonistom, jer ovaj ne razmišlja racionalno i ne ponaša se logično, ukratko, on se čitajući čudio Vernonovoj nepoduzetnosti i činjenici da se čovjek koji je bankrotirao, a onda i ostao bez doma ni ne trudi potražiti posao. Evo, kaže on, ja bih mu sredio život u tri poteza, dok Elvira preko stola kroz smijeh dobacuje da bi to onda bila “intervencija u film”.
Elvira je pak oduševljena jezičnim aspektom romana jer pojedini karakteri kontekstualiziraju se upravo kroz različite jezične registre. Elvira nastavlja kako je odmah i bez teškoća uspjela trodimenzionalno zamisliti svakoga od likova, jer Despentes i na samo desetak stranica uspijeva oživjeti funkcionalne i prokrvljene osobnosti. Dojmilo je se i razumijevanje autorice za svakoga od njih, njezina tolerancija koja očito proizlazi iz raznovrsnih i, sudeći prema biografiji, nerijetko rubnih životnih iskustava. Na tu bogatu iskustvenost autorice oslanja se i njeno empatično prikazivanje Vernonovog društvenog sunovrata i na koncu beskućništva. Elviri je zanimljivo kako Vernon u svojoj nezavidnoj poziciji bezdomnosti postupno odbacuje inhibicije, isprva mu je nelagodno, ali brzo će se u svom novom statusu osjećati posve prirodno i opušteno.
Irenu pak roman isprva asocira na Hornbyja i njegov roman Hi-Fi (motiv tuluma, šmrkanja itd.), ali i na Beigbederove proze, no onda se, kako kaže, Vernon počinje samosvojnije razvijati. Ona je knjigu iščitala kao izuzetno aktualan socijalno kritičan tekst i sjajan primjer iz sociologije kulture, jer svaki je lik reprezent određene klase ili subkulturne skupine, pa svatko od njih iz svoje specifične društvene pozicije gleda na društvena zbivanja, poput fenomena društvenih mreža i pariških žutih prsluka, problema imigracije, ksenofobije, terorizma itd.
Nadalje, Irena lik Hijene povezuje s Larssonovom Lisbeth Salander, a zaključno – kao apsolutni fan Vernona i jedina u grupi koja je pročitala sva tri dijela – sumira trilogiju i odaje pokoji spojler, pa susret napušta s grižnjom savjesti, iako smo je mi natjerali da nam otkrije pojedinosti. Uglavnom, Irena potvrđuje da se radnja, nakon živopisne smotre likova u prvom dijelu, ustvari počinje odmotavati u drugom, dok joj je kraj trećeg nastavka bio toliko neočekivan i šokantan da ga mora pročitati ponovo.
Oko pitanja je li Vernon depresivan složili smo se da je naprosto inertan, pomalo melankoličan, u krizi srednjih godina i nostalgičan za šarenilom 80-ih, za Parizom svoje mladosti kakvog već dugo nema. Dakle, Vernon je očito pasivac, ali ne nužno depresivac. No, odakle mu ta neosporna karizma? Irena decidirano: Vernon svoju privlačnost duguje isključivo sposobnosti miksanja glazbe! Svetlana domeće da se nažalost nije vezala za njega, jer je kao junak nedorečen, naprosto figurira kao vezivni element gomile likova koju skuplja oko sebe. Irena ga vidi na tragu toga, ali u pozitivnom svjetlu, kao statičnu točku oko koje se sve vrti, a njegovo prezime Suboteks upućuje na umirujuće djelovanje koje ima na ljude koji se oko njega kreću, svi u povišenim vrijednostima, egzaltirani i histerični, napeti i na rubu pucanja.
Ja pak taj roman volim zbog sjajnog stila i slojevite studije karaktera, a ponajviše zato što je autentičan i hrabar, jer jasno je da je Virginie Despentes morala metodom vlastite kože osjetiti sve te velegradske silnice, muvajući se i sama u naoko nespojivim krugovima, od elite do podzemlja, u protivnom sve te društvene slojeve ne bi mogla tako dojmljivo prikazati. Roman sam, čini mi se, više gledala nego čitala, i to kao dinamičan, zapravo hiperaktivan film snimljen u kratkim rezovima. Pridružujem se zato fanovskoj frakciji. A čak i Svetlana, koju roman nije nimalo uvjerio, pomirljivo dodaje da je to naprosto stvar afiniteta, da njezina ravnodušnost ne znači da je knjiga loša. Jerko još pomirljivije zaključuje da su čitateljski klubovi korisni, jer čovjek tako pročita i naslove koje možda spontano nikad ne bi odabrao.
Komentirali smo i to kako tek u praksi, s našim book clubom na koji smo se odlučili iz puke znatiželje tj. eksperimentalnih pobuda, uviđamo koliko je zgodno i poticajno imati svoj kružok, više ili manje fiksnu grupicu ljudi koji čitaju istu knjigu u isto vrijeme i onda o pročitanom, dok su dojmovi još svima svježi, razmjenjuju mišljenja. Oko toga smo se složile i Irena i ja, baš mi koje smo sve dosad bile uvjerene da nam je dovoljno s knjigom uživati u individualnoj kombinaciji.

I na kraju, samo ću se kratko osvrnuti na prvi susret našeg (zasad još bezimenog) kluba, održanog početkom veljače, kad smo se upoznavali uz Prtenjačino Brdo. Čitali smo taj roman kroz razne optike, opterećeni razlikom između fikcije i fakcije (muški dio, Filip i Jerko) i zabavljeni pronalaženjem navodnih nelogičnosti u fabuli (Jerko! :)), kao pjesmu u prozi (ja :)), iz profi književnoteorijskog i psihoanalitičkog kuta (Svetlana), kao sociološku analizu (Irena), ili nemogućnost poistovjećivanja s likom koji je neke živcirao (Jerko i Ivana)… Irena je čak prokomentirala kako su junak Brda i Vernon u neku ruku slični, pa je upozorila Ivanu, ako joj se nije svidjelo Brdo, moguće je da neće ni Vernon, no dogodilo se baš suprotno. :) Irena je s razlogom povukla tu paralelu, oba lika proživljavaju egzistencijalni slom, s tim da je kod jednog u pitanju realna propast, kod drugog prije subjektivni doživljaj kraha, nepripadanja, pa se slijedom toga nameće i potreba za izmiještanjem. Zato Prtenjačin PR-ovac bježi iz grada, dok se naprotiv audiofil Vernon naglavce baca u pariški vir, a sličnost dvojice muškaraca mogli bismo sažeti ovako: puno se kreću (ukrug!) i pritom intenzivno razmišljaju.
Nakon dvaju recentnih romana, jednog domaćeg i jednog francuskog, nastavili smo šarati po europskim nacionalnim književnostima, pa smo tako u travnju razgovarali o mađarskom klasiku Anna Edes Dezsa Kosztolanyija, a na zadnjoj predljetnoj čitalačkoj kavi oduševljavali smo se, iščuđavali, mrštili – kako tko – nad moćnom, bizarnom i uznemirujućom Tirzom Arnona Grunberga, jednim od najznačajnijih nizozemskih suvremenih romana.
Ove jeseni nastavljamo s njemačkom i norveškom književnošću, čekaju nas obiteljska saga Kad svjetlost nestane Eugena Rugea, a onda i filozofski roman Trenutak slobode Jensa Bjorneboa. Za koji dan okupljamo se opet, stignete nam se pridružiti. Ili – pratite nas ovdje.

Autorica teksta: Vanja Kulaš