„Knjiga je i dar Božji i sredstvo za širenje vjere; ona štiti čovjeka i domaće životinje od bolesti i zlih pogleda, ona je sredstvo za promicanje plemenitih i manje plemenitih ideja. Knjiga je sveta jer ju je diktirao Bog, a ponekad ju je sam Bog i napisao i poslao ljudima na zemlju.“
Aleksandar Stipčević

U starim civilizacijama bilo je rašireno vjerovanje da su bogovi naučili ljude čitati i pisati.
I prije nego je stvoren sustav znakova za bilježenje misli, pojedinim znakovima poput strelice i kruga pridavane su nadnaravne moći.
Bogovi ljudima nisu dali samo pismo, nego i knjige koje će služiti kao kodeks ponašanja i izvor vjere. Takve su knjige imale golemo značenje pa se vjerovalo da mogu liječiti ljude, štovale su se kao relikvije, nosile se kao talismani…
U Mezopotamiji imena tih bogova spominju se na glinenim pločicama, ali najvažnija je sumerska božica Nisaba koja je ljudima podarila pismo. Kasnije, u babilonsko-asirsko doba, nju će zamijeniti bog Nabu, najpoznatiji zaštitnik pisara i mudrosti na prostoru starih civilizacija Bliskog istoka. Stoga ne čudi da mu je asirski vladar Asurbanipal u glavnom gradu svog carstva stvorio najveću knjižnicu starog Bliskog istoka.
U Starom Egiptu smatrali su da je pismo „Božja riječ“, a za tvorca svog pisma držali su boga Totha. I oni su imali svete knjige koje ni sami bogovi nisu smjeli uzeti u ruke, a da ih prethodno nisu oprali. Egipćani nikad nisu stvorili svetu knjigu, ali su zato imali knjigu mrtvih koja se stavljala pokojnicima u grob.
Za Židove i kršćane Biblija je knjiga koju je Bog napisao za ljude i uz posredovanje ljudi. Također, u Bibliji možemo naći neke dijelove za koje se vjeruje da ih je napisao sam Bog: „Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim.“
Grci mogu zahvaliti Prometeju što se sukobio s vrhovnim bogom Zeusom, koji je bio protiv toga da ljudi na zemlji budu sretni pa im je oduzeo vatru. Prometej je ljudima vratio vatru, naučio ih je praviti čamce, spravljati lijekove, kao i mnoge druge vještine, ali ih je naučio i pisanju.
No, nisu svi Grci vjerovali u priču o Prometeju, vrlo je raširena priča o Kadmu, sinu feničkog kralja Agenora. Kao pronalazači pisma spominju se i Orfej, Heraklo, Atena, a prema jednom grčkom piscu slova su jednostavno pala s neba Grcima u ruke.
Muslimani vjeruju da je Bog sam stvorio pismo, kao i da su Kuran dobili tako što je Alah preko nebeskog glasnika, a katkad i osobno saopćavao proroku Muhamedu pojedine objave.
To su, zapravo, bile objave uzete iz nebeske knjige, „majke svih knjiga“ koju je na nebu sastavio sam Bog. Prema nekim svjedočanstvima, prorok Muhamed je za vrijeme primanja objava padao u trans, iz usta mu je izlazila pjena, glava bi mu klonula na prsa, a katkad bi u grču padao na pod.
Što se tiče Slavena, kaluđer Crnorizac Hrabar tvrdi da “čovjekoljubac Bog, koji sve uređuje i ne ostavlja ljudskoga roda bez razuma, nego sve privodi k razumu i spasenju, smilovavši se na slavenski narod, posla im svetog Konstantina Filozofa, nazvanoga Ćirilom, muža pravednoga i istinita, i on im sastavi 38 pismena, jedna po načinu grčkih, druga pak po slavenskoj riječi“.
Svakako treba spomenuti i „Splitski evanđelistar“, najstariji srednjovjekovni kodeks koji se sačuvao u Hrvatskoj. Povezuje ga se sa solinskim mučenikom i kasnije zaštitnikom grada Splita, svetim Dujmom. Vjeruje se da su na evanđelistaru polagali prisegu hrvatski vladari, uključujući i kralja Zvonimira koji je okrunjen na solinskom polju.
Zagrebački kaptol posjedovao je „liberevangeliorum“ koje je „svojom rukom“ prepisao apostol sv. Luka, koji je, zanimljivo, živio 1300 godina prije nego što je taj rukopis nastao.
Joseph Smith je 1820. godine objelodanio knjigu „Bookof Mormon“ koju je tako nazvao zato što je ustanovio da je pripadala proroku Mormonu iz IV. stoljeća, a iste godine osnovao je crkvu koju će nazvati „Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana“.
Svete knjige nisu nužno morale biti u pisanom obliku. U civilizacijama koje nisu poznavale pismo pojedinci izabrani i nadahnuti od Boga prenosili su usmenim putem Božju riječ koja nije bila ništa manje vjerodostojna od one pisane. U islamskom svijetu i danas se vjernici trude napamet naučiti Kuran, pa kad to uspiju imaju pravo na počasnu titlu „hafiz“ – onaj koji čuva, koji pamti Svetu Riječ.

Učenje Kurana

Izvor: Stipčević, Aleksandar. Sudbina knjige. Lokve: Naklada Benja, 2000.

Sljedeće poglavlje “Knjiga kao relikvija i kao kultni predmet” čitajte u veljači 🙂