Fran Galović “u vinogradu oca svojega”

                                                                                                                           Hajde, sklopi oči

                                                                                                                           Nestani u san

                                                                                                                           Doći ću ti u snovima

                                                                                                                          Kad noć proguta dan.

 

                                                                                                                           Doći ću ti u snovima

                                                                                                                           Kad noć proguta dan

                                                                                                                           Pašću kao kaplja rose

                                                                                                                          Nježno na tvoj dlan.

 

                                                                                                                          (Jura Stublić, Doći ću ti u snovima)

 

 

U antologiji Hrvatska mlada lirika čitamo autobiografsku bilješku: “Fran Galović. Sasvim je svejedno napokon, da se rodio u Peterancu i da živi u Zagrebu. Svejedno bi bilo i to, što mu je dvadeset i sedam godina, kad ne bi tako osjećao straha pred starošću i toga se jedinog bojao. (…) Živi odijeljeno, u kafanu ne ide trošeći vrijeme na bolje i gore stvari. Radi previše, što škodi zdravlju. On je profesor. Klasični jezici i hrvatski. Bezazlen je, i da ga priroda nije stvorila ovolikim, hodao bi kao Pierrot, bijel i naličen po mjesečini. Ovako nosi na licu masku vječite dobre volje. Ruke drži na prsima. Najvoli boraviti sam u vinogradu oca svojega ne čitajući novina i ne pjevajući pjesama.“

 

Sudeći po nedovršenom kajkavskom ciklusu „Z mojih bregov“, pjesnik je u očevu vinogradu (brdo Širovice na obroncima Bilogore) ipak pjevao pjesme. Ispjevao ih je dvadeset i dvije (od planiranih trideset) i razdijelio u četiri cjeline: Pramalet, Leto, Jesen i Zima. Pjesme su nastajale u ljetnim mjesecima g. 1913. i 1914. Potom ga je rat „spasio“ od jedinoga čega se bojao – starosti. Poginuo je na bojištu (kod mjesta Radenkovići u Mačvi) u dvadeset i sedmoj godini.

 

O čemu je Galović pjevao tih mjeseci – sam, u vinogradu oca svojega? Moglo bi se reći da je zapisivao dvoje: ono što ga okružuje i ono što mu je bilo na duši. U pojedinim pjesmama potreba za blizinom očinskoga kraja gotovo je „opipljiva“. Ona podrazumijeva, kako onaj neposredni doživljaj prirode ili lirski ugođaj: Po zemle se črevec vleče, / Trsje mirno spi, / Vrana dalko kvarče i leče, / Nebo se plavi. („V trsju“); Onkraj kleti lečo mlade lastavice / I gnezda glede. / Kaj so nam donesle? Sonce, srečo, mladost, / Žito, vino, cvetje, pesme i staro radost! („Lastavice“); Mi molimo na polne tu Boga, / A z breskvi cvet curi, / Leti kraj granja pozlačenoga, / Na vetru se beli. / Čkomimo… i tak lepo i leko / I nebo je i se… („Plavo nebo“), tako i bliskost s ljudima (lepa Kata, kum Martin, međaš Benkina), pa i osjećaj zaljubljenosti (Crlene so breskve, kesno je vre, / Moral bi pono torbo nabrati, / Drage bi svoje moral poslati / So lubav i žalost v sake breskve., „Pod breskvami“).

 

Privrženost nekom mjestu podrazumijeva osjećaj bliskosti, sigurnosti i zaštite. Ali, i ono što se čini najvažnijim u pogledu Galovića, a to je – osjećaj pripadnosti. Je li u Galovićevoj lirici čovjek dio pejzaža, pripada li mu i je li mu ikada pripadao? Čini se da to pitanje postavlja i sam pjesnik, na mnogo mjesta i mnogo načina. Katkad to čini jasno i snažno: Gdje mi je domaja? – Moji dragi svi su / Nestali već davno. – U mom srcu gore / Zanosi  – i oni možda umrli su? – – Oko mene svuda more. Pusto more. („Childe Harold“), a katkad prigušeno (Govoril jesi navek, da je samo / Vu goricaj živlenja pravi raj, / Koj nigdar več ne dojde nam nazaj; / Mi iščemo ga, – ali – kaj mi znamo?! „Mojemu ocu“; Čkomimo… i tak lepo i leko / I nebo je i se… / I mislimo na nekaj daleko, / A zvoni zvone…  „Plavo nebo“).

 

Baudelaire je negdje zapisao kako riječi pjesama „odaju“ dušu pjesnika. Jedna je riječ kojom Galović opisuje svoj život i upravo ta riječ – odijeljenost – najbliža je doživljaju njegove lirike. Ukratko, Galovićev subjekt naprijed mora, a natrag ne može: I spravlal sem se na daleki pot / I mislil iti tam, al išel nesem. („Stari grad“); Zađnji tu večer sedimo. – (…) „Zutra moramo na pot! / Bog zna, je l’ več gda / Tu bomo nazaj!“ („V mraku“); Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel, / Drugi me je život odnesel i zel. („Kostanj“). Što preostaje?

 

Jedini je odgovor u kretanju, traganju… Dakako, riječ je o unutarnjem/duhovnom putu, putu prihvaćanja i traženja: Čez pole to i šumo to, / Ja ne znam, je li zidem, / I zato idem, idem, / A pot je dog i dogši bo… („Pred večer“). U tom kretanju od velike je važnosti slika doma. Ona je orijentir; „doziva u svijest“ korijene, početke ljudskoga života. Cijeli „proces“ učvršćuje identitet, jača osjećaj „jastva“…

 

Nije li strah pred starošću manjak povjerenja u budućnost? U sebe? Strah zaustavlja, blokira: Nečega se navek ja bojim, / Al čega, ne znam, ne mrem zagoniti; / V mraku samo čakam i stojim, / I to je tak i drugač ne mre biti. („Pozdravlenje“). No, strah je ujedno i snažan pokretač. Jednako kao i otpor, nezadovoljstvo postojećim, strah pred onim što dolazi, upravljen je traganju za smislom, pripadanjem – pa bilo to i u prostoru snova: Crni se mrak i strah v šume, / Za sakem drevom čaka, / A mene žela jaka / Se dale vleče kraj seče – / Tam gore, gdje je ništ i se, / Gde sen mi proži roke, Globoke i visoke, / Od mirni zvezdi čez granjè! („Pred večer“).

 

Autorica teksta: Melanija Ivezić Talan

 

Opširnije o Franu Galoviću na poveznici: http://frangalovic.net/