Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima, 3. dio

Kad nas obuzmu teške emocije, nedoumice i strah nije loše znati da se tako osjećaju i drugi ljudi – oni oko nas, ali i oni stoljećima prije nas, a to možemo vidjeti na umjetničkim djelima.

Umjetnost je shvaćala mentalne bolesti ne kao strane ili prezrene već kao dio ljudskog, čak i pozitivnog i korisnog, iskustva, a mentalnu patnju kao kreativnu avanturu. Taj tzv. psihijatrijski modernizam započeo je „ludilom“ Vincenta van Gogha i doveo je do toga da su radovi pacijenata otkriveni kao nova vrsta umjetnosti. No, ima mnogo dublje povijesne korijene – Albrecht Dürer prikazao je genija kao melankoličnog još u renesansi, a romantični slikari identificirali su se s „ludima“.

Možda nije teško shvatiti zašto umjetnici često pokazuju empatiju za ono što društvo naziva bolešću: sve vrste kreativnosti su iracionalno putovanje. Ideja o izlasku izvan sebe kako bi se stvari vidjele iznova izrazio ju je starogrčki filozof Platon kada je napisao da je poetska ekstaza jedini izvor božanske istine. „Ludilo je dar bogova“, tako je rekao Platon.

Josef Forster, Autoportret (Čovjek bez gravitacije) (1916.-1921.)

Autor je 1917. godine zbog halucinacija primljen u psihijatrijsku bolnicu u Regensburgu, gdje je stvorio zapanjujući opus velike ekspresivne moći, posebno uvjerljive portrete svojih kolega pacijenata. Tvrdio je da ga je 1916. uz njegov krevet posjetila Djevica Marija zbog seksualnih prijestupa.

Nakon tog iskustva, razvio je ideju o pročišćenju kroz ekstremnu samodostatnost (živeći isključivo od vlastitih tjelesnih izlučevina) i postizanju stanja “plemenite humanosti”. Bez fizičke težine vjerovao je da može lebdjeti iznad svijeta, a cijela kolekcija njegovih djela temelji se na slici čovjeka koji hoda po zraku. Njegov svjetonazor učinio ga je izopćenikom unutar ustanove, ali je privukao znatnu pozornost psihijatara te ga je psihijatar Emil Kraepelin 1921. doveo u München kako bi održao predavanje.

Louis Wain, kolaž Kaleidoskopskih mačaka (oko 1930.)

Engleski umjetnik poznat po svojim ilustracijama antropomorfiziranih mačaka s velikim očima. Njegovo pogoršano mentalno zdravlje dovelo je do hospitalizacije. U bolnici je nastavio stvarati, a njegova umjetnost pružala je terapeutski izlaz za njegov uznemireni um. Njegove ilustracije mačaka postale su apstraktnije, zamršenije i psihodeličnije, odražavajući promjene u njegovom mentalnom stanju. Halucinogeni, živahni kaleidoskopski uzorci njegovih kasnijih djela sugerirali su svijet viđen kroz shizofreničnu leću. Mnoga njegova kasnija djela mogu se opisati kao “kaleidoskopska” – složeni, višebojni i gotovo fraktalni prikazi mačaka. Ova djela često ispunjavaju cijelo platno zamršenim, vrtložnim uzorcima koji bi se mogli protumačiti kao prikaz umjetnikovog poremećenog mentalnog stanja.

Jacob Lawrence, Depresija (1950.)

Jacob Lawrence, Sedacija (1950.)

Jacob Lawrence, Kreativna terapija (1949.)

Iskustvo boravka u psihijatrijskoj ustanovi ne mora biti užasno. Pojedinci se prijave u ustanovu kako bi se liječili i imaju sreće – tamo su u pravo vrijeme, s pravim liječnicima i dobivaju potrebnu skrb. Likovna terapija bila je dio mnogih boravaka u bolnicama, a određeni umjetnici napredovali su zahvaljujući tom kreativnom izrazu.

Lawrence je naslikao svoju seriju Bolnica prikazujući iskustva koja je imao suočavajući se s depresijom u ustanovi. Većina radova iz tog vremena je mračna.

Jedno od najpoznatijih djela je Depresija, koje opisuje ne samo njegova vlastita iskustva s tom mentalnom bolešću, već i depresivno iskustvo boravka u ustanovi.

Slika Sedacija, s psihijatrijskim tabletama, naglašava da postoji jasno pitanje je li problem bolest ili “lijek”.

Djelo Kreativna terapija nudi pozitivniji pogled na liječenje. Prikazuje umjetnika kako sudjeluje u grupi za art terapiju, koju vodi psihijatar, u kojoj je istraživao različite aspekte svoje umjetnosti i koristio boju i perspektivu na nove načine. Umjetnost ima terapeutsku vrijednost, a kada se umjetnicima dopusti da s njom rade u terapiji, ona može napraviti veliku razliku u tome hoće li njihov kreativni impuls oslabiti ili napredovati.

Lawrenceove slike poslužile su kao važan poticaj u raspravi o suvremenoj art terapiji u grupama.

Jackson Pollock, Portret i san (1953.)

Pollockova slikarska čarolija nalazi se u njegovom odbijanju da prizna jaz između svoje slike i sebe samoga. Govorio je o tome da je “u svojoj slici”. Njegova apstraktna umjetnost nije racionalni, uređujući um, već cijelo ja, a evocira čovjekovu zarobljenost – u tijelu, u tjeskobnom umu u novonastalom zastrašujućem modernom svijetu.

Ova slika je brutalni, histerični dio njega. Portret je nespretna, nasilna stvar, nacrtana spiralnim, isprekidanim crnim linijama, s tim jednim otvorenim, izmučenim okom i smiješno slomljenom figurom naslonjenom na premalo tijelo. Obojao je portret kako bi ga stavio u kontast sa smrtonosnom crno-bijelom zbrkom tijela i nečitljivim astralnim oblicima s lijeve strane. Rekao je da dio ovog “sna” označava “tamnu stranu Mjeseca”, a da je glava s desne strane njegov portret “kada nisam trijezan”. Čak i bez naslova može se pretpostaviti da slika predstavlja glavu i njezin sadržaj, ja i njegov unutarnji život.

Posljednji dio idući tjedan… Do tad pregledajte prethodne objave: Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima 1. dio

Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima 2. dio

Autorica: Mirela Menges