Zanoktica

Zanoktica! To mi sad stvarno nije trebalo! – Na malom desnom prstu. Najfinijim je škaricama odrezala zaderanih 0,5 mm kožice. Ipak je prokrvarilo. A još treba napraviti sarme. Koža joj se naježila na vratu pri pomisli na listove kiselog zelja koji joj izgrizaju sitnu ranicu, ispuštaju hranjivu kiselinu ispunjenu rijetkim i blagotvornim vitaminom U u njezin krvotok, grizu i napadaju taj najmanji prstić na njenoj ruci.

Nema sad vremena razmišljati o tome. Hrabro naprijed u borbu sa sarmama!

Ručak, djeca, svekrva. I još mora dobro izgledati. Za njezinog prekrasnog sina. U životu ove druge žene sve je bilo prekrasno: kuća, auto, muž (doduše u godinama) i sin jedinac. Koji je sad moj muž. Njezin prekrasni sin, moj prekrasni muž.

Ta nikad nije imala zanokticu. Nikad joj nije ni nokat pukao.

Otkinuo se ostavljajući iza sebe iskrzano ništavilo kojemu treba dva tjedna kako bi se poravnalo s ostalima. Dva tjedna dokaza o tome kako su košulje ispeglane, djeca besprijekorno čista, umotana u odjeću koja odiše omekšivačem, kupaonica blistavo čista, a kolegicama na poslu pogled zamagljen hinjenom ljubaznošću zatrovanom rafiniranim ironičnim iglicama.

Čak su i svekrvine sarme bile prekrasne, sve jednake veličine, savršeno utegnute u svoje kiselozeljaste nazuvke, i koje se nikad pri kuhanju nisu razgolitile, oslobodile se i krenule u besciljni lagodni život bez stege prepune vitamina U. Njezin je recept morala preuzeti i umjesto uobičajene mješavine mljevenog mesa i riže trebalo je dodati još dvije sitno nacickane češnjovke. Radi punoće okusa.

Fućkalo se njoj za punoću okusa. Zapravo je bila prikrivena vegetarijanka.

I to cickanje češnjovki se moralo izvoditi specijalno oštrim santoku-nožem. Nipošto samljeti mikserom. I onda, po mogućnosti uz zazivanje starohrvatskih kuhinjskih duhova, drvenom kuhačom brzinom od točno 2,2 km na sat umiješati u gnjecavu masu od mljevenog mesa, riže, pirjanog luka, začina i nikako jajeta.

Jaje u sarmi je svetogrđe.

Iako jedini pravi jamac da se ova ljigava masa neće pretvoriti mesnu kašu. Dakle, bez jajeta. A sad listovi kiselog zelja. Najmanje 15. Nek mi netko pokaže glavicu kiselog zelja s 15 listova prikladnih za zamatanje sarmi! Trebala bi to biti glavica veličine košarkaške lopte. A takve, kao što znamo, kod nas ne rastu. Možda u zemlji nekog Antuntuna. Znači moraš imati najmanje dvije kako bi se skupilo dovoljno velikih listova za 15 trigonometrijski savršeno identičnih sarmi položenih na dno lonca u kaleidoskopski uzorak na dva kata. Na to ostatci zelja i zalij vodom! Ali najprije treba savladati listove koji su se sustavno opirali jednoobraznom zamatanju.

A zanoktica je cvilila pod najezdom kiseline. Sad već i s vidljivo nezdravim tamnocrvenim podljevom.

Nema veze ako svi rubovi nisu savršeno uglavljeni. Samo da se ne raspadnu! Malo ćemo ih stisnuti. A sad dolazi faza sa zazivanjem ne samo starohrvatskih nego i globalno djelatnih kuhinjskih duhova. Jer samo oni ovako smotane sarme mogu spasiti od oslobađanja revolucionarno nadahnutih mesnih valjčića iz prividne stege traljavo smotanih listova zelja. Poklopi i ne diraj ništa! Duboki udah nakon 2 sata i slijedi podizanje poklopca.

Dva su moguća ishoda: 1. sarme poslušno leže jedna uz drugu poput uspavanih puhova i 2. šlomprt. Za razliku od istrijanskog žlomprt, koji je hrana visokih kulinarskih i estetskih dosega, riječ šlomprt je u njezinom sjevernohrvatskom jezičnom senzibilitetu najbolje odražavala ono što je ugledala podigavši poklopac: bezobličnu sivu masu kuhanog mljevenog mesa prošaranu blijedozelenim dronjcima za koje je samo ona znala da su nekad bili listovi zelja.

Zazvonilo je na vratima. Djeca su pohrlila pozdraviti Nelu i didu. Nju se nitko nikad ne bi usudio nazvati bakom. S izrazom najveće mučenice i pokajnice uspjela je procijediti:

– Sarme su se raskašile.

– Nema veze, Sunčica, naručit ćemo pizzu, odvratila je La Savršena zagrlivši ju lijevom rukom dok je u desnoj balansirala švarcvaldicu s najoštrijim rubovima koje je svijet ikad vidio.

Snježana Rodek