Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima, 4. dio

Kad nas obuzmu teške emocije, nedoumice i strah nije loše znati da se tako osjećaju i drugi ljudi – oni oko nas, ali i oni stoljećima prije nas, a to možemo vidjeti na umjetničkim djelima.

Umjetnost je shvaćala mentalne bolesti ne kao strane ili prezrene već kao dio ljudskog, čak i pozitivnog i korisnog, iskustva, a mentalnu patnju kao kreativnu avanturu. Taj tzv. psihijatrijski modernizam započeo je „ludilom“ Vincenta van Gogha i doveo je do toga da su radovi pacijenata otkriveni kao nova vrsta umjetnosti. No, ima mnogo dublje povijesne korijene – Albrecht Dürer prikazao je genija kao melankoličnog još u renesansi, a romantični slikari identificirali su se s „ludima“.

Možda nije teško shvatiti zašto umjetnici često pokazuju empatiju za ono što društvo naziva bolešću: sve vrste kreativnosti su iracionalno putovanje. Ideja o izlasku izvan sebe kako bi se stvari vidjele iznova izrazio ju je starogrčki filozof Platon kada je napisao da je poetska ekstaza jedini izvor božanske istine. „Ludilo je dar bogova“, tako je rekao Platon.

Bryan Charnley, Autoportret (1991.)

Britanski umjetnik poznat po svojim snažnim i introspektivnim umjetničkim djelima, koja su istraživala njegova osobna iskustva sa shizofrenijom i učinke lijekova.

Kada je počeo osjećati simptome shizofrenije počeo je dokumentirati svoje psihološko stanje kroz autoportrete, koristeći umjetnost kao sredstvo razumijevanja i izražavanja svojih iskustava s mentalnom bolešću.

Autoportreti prikazuje iskrivljeno i fragmentirano lice, odražavajući unutarnji nemir i fragmentaciju vlastitog identiteta uzrokovanu bolešću. Njegov rad prikazuje njegovu fragmentiranu sliku o sebi, gubitak identiteta i dihotomiju između želje za stabilnošću i potencijalnih negativnih utjecaja lijekova. Cilj mu je bio osporiti stereotipe i stigmu koja okružuje mentalne bolesti.

Iness Rychlik, Nepopravljivo (Beyond Repair) (2023.)

Njezini autoportreti prikazuju tjelesna iskustva traume, kronične bolesti i invaliditeta. To odražava dugogodišnje minimiziranje, zamagljivanje i inzistiranje na nevidljivosti koje su mainstream mediji i dominantna većina koristili kako bi ušutkali, onesposobili i tlačili pojedince s „nevidljivim“ ili „manje vidljivim“ bolestima/razlikama, održavajući sistemske predrasude i neravnotežu moći. Umjetnički rad služi kao snažno sredstvo za osporavanje šutnje i predstavljanje alternativnih diskursa o traumi i kroničnim bolestima. Na ovom djelu vidimo prikaz samoozljeđivanja.

Za kraj i malo optimizma i prizivanje proljeća…

Élisabeth Vigée Le Brun, Autoportret s kćeri Julie (1787.)

Sikarica rokokoa šokirala je pariški umjetnički svijet jer se usudila naslikati nešto što nijedan drugi umjetnik ne bi – osmijeh. Autoportret koji je izložila na Pariškom salonu prikazuje nju i njezinu kćer Julie u majčinskom zagrljaju s otvorenim ustima i vidljivim zubima. Smatran je nekonvencionalnim i kontroverznim jer je bio protivan prihvaćenim pravilima francuske umjetnosti o prikazivanju osoba sa zatvorenim ustima.

Mirna Sršul, Sreća u šarenim bojama

Inspiraciju za stvaralaštvo pronalazi slušajući glazbu, u prirodi, kiši, sunčanom danu, smatrajući da sve može biti inspiracija za umjetnika. Mirnina inspiracija je sreća, kod nje nema mjesta za tugu.

I došli smo do kraja ove emotivno umjetničke kombinacije. Nadamo se da vam se svidio ovaj pristup umjetničkim djelima i da ste nešto naučili i spoznali.

Pregledajte i prethodne objave, odnosno prva tri dijela ove virtualne izložbe: Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima 1. dio

Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima 2. dio

Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima 3. dio

Autorica: Mirela Menges