David Foenkinos: Charlotte

David Foenkinos: Charlotte

Isprva, čitatelju će se učiniti – Charlotte je pjesma. Naime, svaka od kratkih, jednostavnih, čak ponegdje i krnjih rečenica u zasebnom je retku, što trinaesti roman nagrađivanog francuskog pisca i scenarista Davida Foenkinosa (r. 1974) već na najprimarnijoj, vizualnoj razini čini rahlim i prohodnim, a njegov sadržaj čita se stoga u pomalo neuobičajenom ritmu. Sam će autor reći – nije mu bilo drugog načina da se izbori s ovom uznemirujućom pripoviješću, pisao je isprekidano, naprosto kako bi mogao disati. Ipak, Foenkinos svoj romaneskni tekst ne poetizira, Charlotte nije lirska proza, iako ju je zbog eliptičnosti i izlomljene forme lako takvom doživjeti. Upravo minimalističnim pristupom on se brani od patetike; jedan krajnje tragičan život izlaže u neočekivanom modusu, očuđujući biografske činjenice, što čini s puno šarma, ali i s velikom empatijom i dubokim pijetetom.

Na elegantnoj naslovnici hrvatskog izdanja (Vuković&Runjić, 2016., prev. Marija Paprašarovski) uljni je autoportret eponimske protagonistice Charlotte Salomon, donedavno nedovoljno znane njemačke umjetnice čija osobna tragedija simbolizira progon Židova, a istodobno zatiranje intelektualnih, umjetničkih i znanstvenih pulsiranja onodobnog Berlina. Kao posveta intenzivnom građanskom i kulturnom životu u berlinskom Charlottenburgu, pred zgradom u Wielandstrasse na kućnom broju 15, ostat će pozlaćene pločice, tzv. Stolpersteine za jednu nesretnu, deportiranu obitelj – mladu slikaricu, njezina oca, uglednog liječnika, pomajku opernu divu. A ako se pogled podigne s asfalta, zaustavit će se na spomen ploči za Charlotte koja se iz progonstva neće vratiti.

Predratno djetinjstvo darovite Charlotte turobno je, otežalo od majčine melankolije, morbidnih obiteljskih običaja i niza smrti najbližih, uslijed neobjašnjivog atavizma, hereditarne suicidalnosti ženske loze njezine familije. Povijest će se dakle ponavljati. Ponavljati neprestano kao refren mrtvih (str. 47). Unatoč diskrimininaciji u nacističko doba i prisilnom isključivanju iz društvenog života, Charlotte isprva uspješno studira na Akademiji i proživljava veliku ljubav s ekscentričnim učiteljem pjevanja. No doskora završava u kućnoj izolaciji, uz zabranu kretanja i svake spontanosti, jer rodni grad za mladu Židovku postaje klopkom.

Poslije Kristalne noći obitelj će je protiv njezine volje skloniti na jug Francuske, gdje iskorijenjena i usamljena grozničavo slika. Upravo dok, nakon brojnih drama, u napuštenoj vili čeka rođenje svog prvog djeteta, pri čemu joj se na trenutke pričinja da se svijet napokon vraća u ravnotežu, prokazat će je kolaboracionisti. Djevojka predestinirana za samoubojstvo svojom nesretnom ratnom sudbinom izglobljuje utvrđen obiteljski obrazac, no zloj kobi ne uspijeva umaći; umrijet će u Auschwitzu, u dobi od 26 godina.

Za sobom ostavlja ambiciozan autobiografski projekt Život? Ili teatar? (Leben? Oder Theater? Ein Singspiel) objavljen 1981. godine, a sastavljen od intimističkih tekstova, na temelju kojih Foenkinos, gotovo stoljeće kasnije, namotava svoju prozu. Charlottein kompleksan ciklus, međutim, ponajprije čini pozamašan slikarski opus praćen notnim zapisima, a koji će današnja publika upoznati dijelom zahvaljujući i Foenkinosovoj istraživačkoj predanosti i potrebi da ispripovijeda ultimativnu berlinsku priču, u doba kad je, kako kaže, Berlin tako u trendu.

David Foenkinos, možda najpoznatiji po hvaljenom, prevođenom i u Francuskoj masovno čitanom romanu Delikatnost (La délicatesse, 2009.) objavljenom i kod nas (Vuković&Runjić, 2014, prev. Ursula Burger Oesch), a prema kojem je 2012. snimljen istoimeni film s Audrey Tautou u glavnoj ulozi, ispisao je u međuvremenu prozni tekst koji bi se mogao svidjeti i onima kojima je prethodnik – u svojoj eksperimentalnosti poprilično specifičan pa stoga polarizirajuć – bio iritantan.

Charlotte, knjiga zavodljivog naslova i korica, fikcionalizirana je biografija već pomalo zaboravljene, a vrlo inventivne modernističke slikarice, dnevnik egzila i konačno, rekonstrukcija mnogih ratom uništenih egzistencija. Istodobno je to ispovijest pisca o njegovoj višegodišnjoj umjetničkoj, ali i privatnoj zaokupljenosti umjetnicom s kojom osjeća kozmičku povezanost, promišljanje o procesu istraživanja građe i mehanizmima pisanja, a kojima Foenkinos zasijeca u primarnu narativnu os. No, kao motivacija za odabir ove lektire možda je najvažnije sljedeće: pred nama je nesvakidašnja kontemplacija o umjetnosti i strasti, patnji i smrti; proza autentična, angažirana te stilski i narativno osebujna.

autorica teksta: Vanja Kulaš