Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima, 2. dio

Kad nas obuzmu teške emocije, nedoumice i strah nije loše znati da se tako osjećaju i drugi ljudi – oni oko nas, ali i oni stoljećima prije nas, a to možemo vidjeti na umjetničkim djelima.

Umjetnost je shvaćala mentalne bolesti ne kao strane ili prezrene već kao dio ljudskog, čak i pozitivnog i korisnog, iskustva, a mentalnu patnju kao kreativnu avanturu. Taj tzv. psihijatrijski modernizam započeo je „ludilom“ Vincenta van Gogha i doveo je do toga da su radovi pacijenata otkriveni kao nova vrsta umjetnosti. No, ima mnogo dublje povijesne korijene – Albrecht Dürer prikazao je genija kao melankoličnog još u renesansi, a romantični slikari identificirali su se s „ludima“.

Možda nije teško shvatiti zašto umjetnici često pokazuju empatiju za ono što društvo naziva bolešću: sve vrste kreativnosti su iracionalno putovanje. Ideja o izlasku izvan sebe kako bi se stvari vidjele iznova izrazio ju je starogrčki filozof Platon kada je napisao da je poetska ekstaza jedini izvor božanske istine. „Ludilo je dar bogova“, tako je rekao Platon.

Théodore Géricault, Portreti luđaka (Portraits of the Insane)

Iracionalna stanja uma i unutarnja patnja zanimali su umjetnike romantizma koji su dovodili u pitanje racionalnost prosvjetiteljstva. Takvo raspoloženje baca novi pogled na mentalno zdravlje u Géricaultovim portretima „ludih“ – naslikao ih je deset, a pet još uvijek postoji, a svi prikazuju pacijente njegova prijatelja dr. Étienne-Jean Georgeta, liječnika u pariškim bolnicama La Salpêtrière i Bicêtre. Géricault je ispitivao utjecaj mentalnih stanja na ljudsko lice i dijelio uvjerenje da lice točnije otkriva karakter, posebno u ludilu i trenutku smrti. Osim analiziranja lica pacijenata u bolnicama i ustanovama za kriminalno duševno oboljele, proučavao je i glave žrtava giljotine.

U ovoj slici postoji duboko poštovanje i ljudska suosjećajnost za ženu čija se bolest čini uglavnom vidljivom kao duboka nesreća. Bježeći od stereotipa i predrasuda, Géricault prikazuje mentalnu bolest kao dio ljudskog stanja kojem se i sam – kao umjetnik čije se slike bave smrću i nasiljem – očito osjeća bliskim.

Van Gogh, Autoportret s odrezanim uhom (1889.)

Umjetnik je bio fasciniran slikom Ludilo Huga van der Goesa iz 15. stoljeća na kojoj je ovaj srednjovjekovni umjetnik (koji je u stvarnom životu bio zatvoren u samostan zbog duševne bolesti) u mukama, dok oni oko njega očajnički pokušavaju pomoći oboljelom čovjeku. Napisao je da se ponekad poistovjećuje s ovom slikom.

Na Autoportretu nakon što je odrezao vlastito uho, Van Gogh se promatra kao slično oboljelog čovjeka. Oči su mu kristalno plave, pogled oštar i prodoran. On objektivno gleda svoje ranjeno lice, s dubokom istinom. Nije ni “razuman” ni “lud”, već je čovjek koji nam govori s hrabrošću i iskrenošću.

Edvard Munch, Krik (1893.)

Edvard Munch, Anksioznost (1894.)

Edvard Munch, Krik (1895.)

Djelo Krik ili Vrisak je univerzalno. “Tako se osjećamo u današnjem životu”, rekao je Munch. Daleko od mentalne bolesti koja pogađa pojedince, želja za vrištanjem u boli i izolaciji pod klimavim nebom razuman je odgovor na ludi svijet. Autor umjetničko preispitivanje mentalnih bolesti koje je započelo u romantizmu dovodi do logičnog zaključka: nema ludila osim samog svijeta.

Mnogi likovni kritičari smatraju da je slika Anksioznost usko povezana s Munchovim poznatijim djelom Vriskom. Lica na slici pokazuju očaj, a tamne boje depresivno stanje. Mnogi kritičari također vjeruju da je slika namijenjena prikazu emocija slomljenog srca i tuge.

Vilko Gecan, Cinik (1921.)

Vilko Gecan, Luđak (1921.)

Cinik paradigmatski ukazuje na specifičnost poimanja ekspresionizma kod hrvatskih umjetnika 20-ih godina 20. stoljeća. Mladić na slici čita novine Der Sturm, njemačko glasilo koje je i u Hrvatskoj bilo ključno za promociju ekspresionizma. Grimasa koja je slikarevo lice izobličila do neprepoznatljivosti, dramatična gesta i tijelo u grču inspirirani su nedvojbeno njemačkim ekspresionističkim filmom i kazalištem. Slika je prvi put izložena na Proljetnom salonu 1921., a prethodili su joj brojni crteži od kojih je jedan ranije objavljen u avangardističkom časopisu Zenit Ljubomira Micića koji unatoč tvrdnje da ‘pravog ekspresionizma kod nas nema’ naglašava kvalitetu Gecanovih crteža i grafika iz ciklusa Klinika i Ropstvo na Siciliji, inspiriranih teškim iskustvom Prvog svjetskog rata (trogodišnje zarobljeništvo na Siciliji i dobrovoljni odlaska na Solunski front).

Nastavljamo u iduću srijedu, a do tad možete provjeriti koja umjetnička djela smo spomenuli u 1. dijelu: Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima, 1.dio

Autorica: Mirela Menges