Nebeske knjige

„Sudbina knjige slična je sudbini čovjeka. Knjiga se rađa, živi i umire, a tijekom svog materijalnog, ovozemaljskog života doživljava sretne i tužne trenutke baš kao i sam čovjek.” Aleksandar Stipčević

Stare civilizacije vjerovale su da bogovi (ili Bog) imaju mnogo različitih knjiga u kojima je bila zapisana sudbina čovjeka, naroda ili pak čovječanstva.
Sve što su činili, bilo dobro ili loše, bit će zapisano u nebeskim knjigama i na temelju toga bit će im suđeno na drugom svijetu.
Jedna od njih bila je i Praknjiga božanske mudrosti. Babilonci su vjerovali da se čuva u „kući mudrosti“, a čuvar kuće bio je bog Ea – bog mudrosti, lončara, kovača, pjevača, svećenika, mornara, draguljara, klesara…
U Egiptu je čuvar nebeske knjige i mudrosti općenito bio bog Thoth koji je ljudima podario govor, pismo i najrasprostranjeniju knjigu starog Egipta – Knjigu mrtvih.

Toth, čuvar knjige i mudrosti

Kuran pak spominje nevidljivu nebesku praknjigu iz koje je izdiktiran Kuran koji je njegova zemaljska kći – Kuran je dio te „majke knjige“, i to onaj dio koji je Bog priopćio proroku Muhamedu.
Slična vjerovanja pojavljuju se i u različitim učenjima u doba Rimskog Carstva. Apolonije tvrdi da je do knjige mudrosti došao u podzemlju – prihvatio je vjerovanja starih Egipćana koji su smatrali da su te knjige u podzemnom svijetu.
Knjigu sudbine nisu pisali svi bogovi jer (naravno) nisu svi bili pismeni.
U babilonskom panteonu Nabu je bio pisar i zapisničar bogova, a sudjelovao je i na redovitim godišnjim skupštinama u okviru novogodišnjih festivala u „Prostoriji sudbine“ a kojima je presjedavao vrhovni bog Marduk.
Knjige u kojima je zapisana sudbina poznavali su i Egipćani, Grci i Rimljani, a spominje ih i Ovidije u Metamorfozama.
Grci su pak vjerovali u tri sestre suđenice, kćeri Zeusa i boginje Temide koje su određivale sudbinu ljudi. Rimljani su vjerovali da svaki čovjek po rođenju dobije sestru suđenicu koje su zvali Parkama (Parcae).
Židovi i kršćani u svojim svetim knjigama također spominju knjigu sudbine, ali vjeruju da sudbina čovjeka osim o Božjoj, ovisi o slobodnoj volji čovjeka.
Knjiga života opisuje sve što je čovjek učinio od rođenja do smrti.
Spomenuti bog Nabu pazio je na svaki postupak što ga je netko učinio i pozorno ga zapisivao. U takve knjige vjerovali su i Grci i Rimljani, ali ni približno kao Židovi i kasnije kršćani.
Naime, na više mjesta u Bibliji spominje se „knjiga života“ koju piše ili Bog ili anđeli. U Apokalipsi je zapisano:“I opazih mrtve male i velike, gdje stoje pred prijestoljem. I otvoriše se knjige. I druga knjiga, knjiga života bi otvorena. Tada su mrtvi suđeni prema onom što je napisano u knjigama po svojim djelima.“
Kuran spominje knjigu s kojom će se svaki čovjek pojaviti pred Bogom na Posljednjem sudu, „kitabu“. Tu će knjigu držati u lijevoj ili desnoj ruci, ili iza leđa, ovisno o ponašanju tijekom zemaljskog života.

Izvor: Stipčević, Aleksandar. Sudbina knjige. Lokve : Naklada Benja, 2000.

I to je to :) Nadam se da vam se tekst svidio i da ste naučili nešto novo. Sljedeće poglavlje naziva Božansko podrijetlo pisma i knjige očekujte 26. studenog.