Prošle je godine u izdanju sarajevskog Buybooka, izašao prvijenac Damira Ovčine, roman „Kad sam bio hodža“, dobitnik Nagrade Mirko Kovač za 2017. i jedan od pet romana koji su ušli u uži krug za Nagradu Meše Selimovića, što svakako ukazuje na veličinu ovog teksta, no ipak ne govori dovoljno.

O romanu Damira Ovčine teško je bilo što reći jer su sve riječi koje bi se mogle o njemu izreći nedovoljne. Svjedočanstvo koje se čita i kao dokument jednog zastrašujućeg nerazumnog vremena i kao roman u kojem su rečenice toliko snažne da ne smeta niti to što u njima često nema mjesta za izricanje glagola. Možda upravo zbog toga što se to zbivanje ne može izreći, Ovčina uspijeva u čovjeku stvoriti onaj nemir zbog kojeg se stječe dojam nerazumnosti, tragičnosti i kaosa u jurnjavi Lenjinovom, Zagrebačkom, Beogradskom i dalje gradom koji se bori za zrak pod teškom opsadom. Užas koji se slio nad grad, u Ovčininom romanu ostavlja dovoljno mjesta za pronalaženje nade, dobrih djela i ljudskosti u ljudima koji su se našli zatočeni u nezamislivom. U takvim vremenima, koja izbace zrak iz pluća, ovdje ostaje mjesta za sitne životne radosti i rađanje ljubavi zbog kojih je jedino i moguće preživjeti. Čitajući, čovjek zaboravi disati jer se događaji nižu, brzo, jedan za drugim, a između rečenica ostaje taman dovoljno prostora da se ne mora sve do kraja izreći. Ne morate poznavati ulice Sarajeva da biste ih osjetili, Ovčina je majstor u prenošenju slika, mirisa, osjećaja i zvukova koje je teško izbaciti čak i kad pročitate zadnju rečenicu u kojoj se slikovito sažeo cijeli jedan rat.

Možda se, kao i ja, stojeći u knjižari u Radićevoj ulici pred izloženim djelima suvremene bosanskohercegovačke književnosti, premišljate biste li roman pročitali ili ne, jer je tema i suviše bliska, mnogima bolna, ali ovakvo je remek-djelo zaista šteta propustiti i ne dozvoliti si upoznavanje autora od kojeg ćemo, nadam se, čitati još mnoge romane.

autorica teksta: Višnja Novosel

Odgovori