Dobar, loš, zao

Dobar, loš, zao
Što očekivati od knjige pod naslovom “Ljudski rod – povijest čovječnosti” (u originalu (“Humankind: A Hopeful History“)? Takva generalizacija naslova ostavlja nas pomalo rezigniranima. Ta općenita i kompleksna tema osvježena je jednim neočekivanim i iznenađujućim lajtmotivom; “ljudi su dobri”. Naša druga koža, cinični oklop, tjera nas da se nasmijemo na ovu naivnu i nevinu rečenicu. Upravo zato, treba pročitati knjigu Rutgera Bregmana. Autor je već nekoliko puta potvrdio svoju izvornost, iznimnost i autoritet. Stil pisanja je istraživačko-novinarski, pristupačan i jednostavan te se knjiga čita u jednom dahu. Trenutno nepredvidivo i neizvjesno razdoblje pravo je vrijeme za svježu, novu jednostavnost i nadu u bolje sutra koje započinje s dobrim ljudima.

Bregman naivac

Knjiga “Ljudski rod” temelji se na jednostavnoj tezi, “ljudi su dobri”. Tim jednostavnim konceptom Bregman može djelovati kao naivan, mlad i neiskusan. Život ga još nije naučio koje zvijeri žive oko njega. S prvim poglavljem uviđa se da to nije baš tako. Argumentacija u svakom poglavlju opravdava ga kao povjesničara, upućenog u sociologiju, psihologiju, ekonomiju, rado progovara o aktualnim događajima te vješto komunicira i kritizira. U ranijim je knjigama “Utopija za realiste” i “Povijest napretka” zaokružio neke svoje postavke i pristupe te je zanimljivo pratiti gdje ga daljnja istraživanja vode. Još će zanimljivije biti pratiti autorovo sazrijevanje. Knjiga “Ljudski rod” rezultat je rada za novinarsku platformu De correspondent, koja se u svom novinarskom pristupu vodi konceptom objavljivanja vijesti s rješenjima. Bez senzacionalizma, s dozom istraživačkog optimizma, te su vijesti baš onakve kakve bi trebale biti u ovo vrijeme zatrpano neprovjerenim informacijama. Kad smo zatrpani labirintom činjenica, teorija i teorija zavjera, koje smjernice nam preostaju? Krenimo s pristupom bez predrasuda, a onda temeljito istražimo.

Dobar, loš, zao?

Jednostavna teza “većina ljudi je dobra” zapliće se u ljudskoj povijest koja tvrdi drugačije. Kako pobiti argumentirane i ustaljene činjenice? Istraživačkim pristupom, uz dozu sreće i slučajnosti za one ustrajnije. Ako postavimo cilj, najrazličitija putovanja dovest će nas tamo, a samo putovanje ima svoju svrhu. Neke Bregmanove istraživačke niti izgledaju kao teorija slučajnosti i svemirske providnosti te su neopisivo zabavne. Uporna potraga filtrira smjernice i cilj se ukaže ako tragamo dovoljno dugo, neobičnosti na takvom traganju nisu slučajnost nego pravilo. Metodički izloživši pitanja koja smatra najvažnijim i najrelevantnijim, autor zaključuje da je zlo jače i intenzivnije, ali dobrog ima više. Loše se negdje izgubilo. Nisam sigurna je li “loše” karika koja nedostaje prema kojoj bi teza bila “većina ljudi nije loša”.

Gospodar muha in medias res

Počevši s “Gospodarom muha” odmah je imao moju punu pažnju. Nakon što je toliko intenzivno i jednostavno raspleo priču, uvukao me i tako nenametljivo izvrnuo čitavo moje dosadašnje viđenje i dojam tog kultnog djela, onog s kojim sam rasla od puberteta. U periodu kad se formira osobnost čita se kao podrška odrastanju i predstavlja estetski susret s iskonskim zlom u ljudskoj prirodi. Teško je opirati se jer mnoge studije potvrđuju da nas civilizacija i kultura čine dobrima, ali po prirodi mi smo zli. To suočavanje nas tjera da budemo bolji, ali istovremeno opravdava zlo, jer smo jednostavno takvi, ne možemo pobjeći od toga.

Bregman je izložio svoje istraživanje o stvarnom “Gospodaru muha” i pronašao ljude koji su posvjedočili svojim životom razvoj situacije u brodolomu. Šestorica dječaka, njihovi životi i preživljavanje na otoku svjedoče o potpuno suprotnom scenariju od Goldingovog kultnog književnog djela s iznjedrenom brutalnom pretpostavkom.  To zlo u nama znalo bi me zaplašiti kad bih se opustila i ponadala se da su ljudi dobri. U kasnim noćnim satima, sama od sebe pojavila bi se neka scena zlog, dječjeg pogleda. Čini mi se da taj pogled postaje blaži. Na tom snažnom uvidu iščitala sam ostatak knjige. 

Gordijski čvor uvriježenih misli

Bregman nastavlja s demistifikacijom misterija Uskršnjih otoka pa se prebacuje na Stanfordski eksperiment, zatvorenike i čuvare. Neetički eksperiment koji je potvrdio i bio ishodište mnogim kasnijim sociološkim i psihološkim istraživanjima. Prateći zadanu nit preispituje i zaokružuje svoja saznanja o manipulaciji rezultata kod Stanfordskog eksperimenta i Miligramovog pokusa.

Miligramov pokus

Osvrće se i na neizbježnu Hitlerovu ličnost te argumentira prijateljstvo između njemačkih vojnika u drugom svjetskom ratu koji su izdržljivost crpili iz prijateljstva, a ne iz ideologije. Dao je uvid u kontekst razdoblja, vremenski okvir drugog svjetskog rata i opću atmosferu. Nijedna se povijesna situacija ne može promatrati izdvajajući samo neki njezin element. Kompleksne su to priče i teško je uzeti u obzir sve perspektive.  Rutger se bavi i terminom “podjela odgovornosti”. Pojam se odnosi na situacije u kojima ljudi ne priskaču u pomoć jedni drugima, jer smatraju da će to netko drugi učiniti. To uvriježeno mišljenje, osporavaju nepobitni dokazi. Mnoge nadzorne snimke u gradovima zabilježile su stvarne reakcije ljudi te potvrdile da ljudi većinom priskaču u pomoć. Svakodnevno smo šamarani senzacionalističkim pričama prepunim nasilja i brutalnim filmovima koji povremeno otupe naša osjetila, no to ne znači da je lakše nanositi bol. Činjenica je da PTSP stvaran. Naravno, postoje sociopati i ljudi van svake kategorije, ali oni su u manjini.  Isto tako ako od ljudi očekujemo neko ponašanje, ljudima se lakše tako ponašati jer se to očekuje od njih. U nastavku pita se, uz nekoliko primjera, možemo li drugačije ustrojiti odgojno-obrazovne ustanove, zatvore, politiku i državu. Je li “zla ljudska priroda” u stvari Gordijski čvor koji bi trebala u jednom zamahu prerezati “dobra ljudska priroda”? To ovisi o nama. Svakom ponaosob.

Ljudi vole katastrofe, to ih smiruje

Čini se da krizna situacija izdvaja najbolje iz ljudi i tu se ljudi pokažu kao solidarni i skloni interakciji. U ovim neobičnim vremenima to se svaki put pokaže kao pravilo.  Povijest ljudskog roda, u stvari je treptaj u povijesti života na zemlji. U tom kratkom treptaju nasilje se ne može osporiti ni negirati. Ali moramo propitkivati i naglašavati dobro. Ako međusobno učimo ljude da su dobri i da dobro očekujemo od njih, pronaći ćemo dobro. Ono što je u knjizi iznimno, su nada i vjera u ljude te neprestano traganje, propitkivanje i demistifikacija ustaljenih vjerovanja, stavova i zaključaka. To su dva ključna i primjenjiva saznanja koje knjiga podastire.

Dobra knjiga

Jesu li ljudi dvolični, prevrtljivi, sebični i nezahvalni? Pitanje je na kraju u što mi želimo vjerovati? Kako želimo odgojiti sebe i svoju djecu? Kako želimo pristupiti ljudima i svijetu? Stasat ćemo na uvjerenjima kojima se hranimo. Za početak senzacionalizam, ali i neke eksperimente ne treba uzimati kao dogmu. Problem je jer informacija ima toliko da ne stignemo istražiti sve, ali važno je razumjeti da postoji i druga strana, nekoliko kuteva. U toj potrazi i vrednovanju izloženih informacija pokušajmo krenuti s pretpostavkom nade i pozitivnog starta. Tolerancija i prihvaćanje lišit će nas straha od drugog, a samim time i drugi će u nama uvidjeti sebe. I uviđati to često, jer “zlo je jače od dobroga, ali dobro je češće.“

Na kraju knjige autor čak daje naputke po uzoru na današnje tekstove samopomoći (Kako u 10 koraka položiti ispit, Kako promijeniti život s 10 navika…). Ako vam trebaju smjernice za dobro. “Ljudski rod”, dobra je knjiga. Pročitat ćete je brzo jer je lagana, pitka i jednostavna poput dobrih ljudi. U nekim dijelovima kao da se malo razvodnjuje, ali čitavo vrijeme drži vodu. Nakon što tu posudu popijete ostat će neka mekoća i dobrota. Teorijska je i nema estetiku, no ima saznanje i moćnu nadu.

Autorica teksta: Elvira Gotal