Bom dia! Moja priča o boravku u Lisabonu preko Erasmus+ programa

Kad sam shvatila da moram napisati nešto o svom boravku u Lisabonu, kroz glavu mi je samo počelo juriti sto pitanja! Otkud da krenem? Da pričam više o dijelu koji je strogo vezan uz Erasmus aktivnosti ili da spomenem i ove slobodne aktivnosti? Koliko podataka je previše, a koliko premalo? Trebam li slike? Kakve slike? Koliko slika?! I tako dalje. Dok nisam sjela i zaključila da ću pisati o svemu lisabonskom pa kome se svidi.

Inače riskiram da mi mozak uđe u loop i ne napravim ništa. Pa krenimo.

Službeni dio Erasmus+ programa trajao je 5 dana radnog tjedna, tome smo dodali vikend prije i poslije i voilá, imali vremena i za posao i za uživanje. Smještaj nam je bio super, doslovno preko puta Sveučilišta tako da sam svaki dan pješačila na posao. Jedini minus je bio što je stan na trasi gdje slijeću avioni pa je logičan potez bio svratiti u ljekarnu i kupiti čepiće za uši.

Usput sam saznala da je lisabonski aerodrom jedan od najprometnijih europskih aerodroma i u službenom osvrtu predložila našoj domaćici da u accessories stana ubuduće ubaci i čepiće za uši. Neće naškoditi. Još nije komentirala moj prijedlog, ali tko zna… :D

Zanimljivo je kako sam uopće pronašla knjižnicu koju sam posjetila. Ne preko službenih stranica nego preko Facebooka. Naime, moj posao, osim knjižničarskog, podrazumijeva i administraciju sadržaja na službenoj Facebook stranici Knjižnice FF-a pa sam odlučila provjeriti ima li sličnih. I posrećilo mi se! Živjeli neformalni kanali komunikacije!

Lisabonsko sveučilište je ogromno. Radi se o velikom kompleksu koji okuplja hrpu fakulteta i instituta na jednom mjestu i kad uđeš u prostore Sveučilišta, samo te preplavi vibra akademskog i studentskog života koji bruji na sve strane.

Moja baza bio je Institut za obrazovanje i psihologiju, tj. knjižnica tog Instituta. Voditeljica Knjižnice Tatiana Sanchez je izuzetno draga, pristupačna osoba koja je jako entuzijastična oko svog posla i na isti način mi je predstavila sve što sam vidjela u tih 5 dana. S obzirom na to da je njihova knjižnica jedna od manjih, za njezin obilazak bio je dovoljan jedan dan, a ostalih dana sam posjetila  i druge sveučilišne knjižnice, što je ispalo jako zanimljivo jer sam imala priliku susresti se s ostalim praksama i doživjeti ih te razmijeniti znanja i iskustva u sličnim područjima rada.

Knjižnica Instituta za obrazovanje i psihologiju okuplja tematsku literaturu, intenzivno rade na edukacijama profesora i studenata, organiziraju radionice o korištenju knjižničnih usluga i dostupnih baza i općenito su dobro organizirana i strukturirana knjižnica.

 

Kolegice knjižničarke :)

 

 

 

Drugi dan boravka provela sam u Knjižnici Fakulteta prirodoslovnih znanosti. Manja knjižnica s lijepom čitaonicom, prostorima s računalima i za grupni rad koji su odvojeni od ostatka prostora.

U drugom dijelu zgrade je Knjižnica za fiziku, moguće najtiša knjižnica u koju sam ušla. Ikad. Koncentraciju i fokus si mogao nožem rezati. Pa sam ja zapela nogom za neku napravu na podu, a knjižničar srušio koš za smeće dok nas je pozdravljao i tako smo malo razbucali cijelu tu jako ozbiljnu atmosferu. Mislim da su me fizičari zapamtili.

Srijeda je bila dan za Pedra u Knjižnici za humanistiku. Tatiana me odmah pripremila i rekla da je to velika knjižnica i da Pedro voli puno pričati. I to je točno. Obišla sam cijelu knjižnicu i neke dodatne prostore koje koriste, čula i vidjela svašta i sve. Pedro je jako elokventan, komunikativan i općenito pun informacija. Meni je ova knjižnica bila zanimljiva jer je veličinom fonda bliska našoj pa sam imala materijala za usporedbe i generiranje nekih ideja i zaključaka. Imaju veliku i izuzetno bogatu zbirku stare i rijetke građe na koju su izuzetno ponosni, prostor za organizaciju izložbi, imaju ooogromne količine knjiga koje su stigle u donacijama i stoje naokolo u kutijama i čekaju obradu, organiziraju godišnji sajam knjiga, imaju odvojene prostorije za grupni i individualni rad itd. Velika su jedinica s velikim čitaonicama pa su popularni među studentima drugih fakulteta koji vole dolaziti učiti kod njih. U jednom je trenutku nastao problem jer su ti studenti zauzimali mjesto studentima matičnog fakulteta pa su uveli kvotu studenata s drugih fakulteta koji dnevno mogu ući i koristiti njihove prostore. Zato na ulazu u knjižnicu stoje portir i uređaj na kojem se studenti evidentiraju da bi uopće ušli unutra.

Ova knjižnica inače na raspolaganju ima hrpu prostora pa u drugim dijelovima zgrade postoje prostori za učenje, poput Američkog kutka ili American Corner, koji sponzorira USA – oni od 2011. razvijaju mrežu Američkih prostora ili American spaces da bi se unaprijedilo razumijevanje američke kulture itd. Sve u svemu, prostor je dobro opremljen računalima i ugodan za boravak.

Četiri sata poslije… oprostila sam se od Pedra i otišla doma slušati avione kako slijeću.

Sljedeći dan posjetila sam Knjižnicu Stomatološkog fakulteta. Isto malena knjižnica s presimpatičnom voditeljicom koja je oduševljeno pričala kako je posjetila Hrvatsku i bila na najljepšem mjestu na svijetu s jezerima i vodopadima… pogađate, Plitvička jezera. Vjerovat ću joj na riječ jer se ja još nisam odvažila i vidjela tu ljepotu. Ne volim gužve.

Ispred te knjižnice je bunar. Da, dobro ste me čuli, bunar. Prilikom nekih radova i kopanja otkriveno je da ispod zgrade teče voda i da se tu nalaze ostaci starog bunara koji je jedan od njih nekoliko razbacanih po cijelom Lisabonu.

S obzirom na to da je obilazak knjižnice bio okret za 360, voditeljica nas je povela u obilazak Stomatološke klinike tako da sam vidjela studente stomatologije u akciji, barem 20 bokseva sa zubarskim stolcima i svom pripadajućom aparaturom. Nekome tko ima strah od zubara ovo bi bilo ravno noćnoj mori.

I taj dan smo svratile na još jedno mjesto koje je megasuper. Zove se kaleidoskop. Smješteno je u prostorima bivšeg trgovačkog centra. Sveučilište je preuzelo taj prostor i pretvorilo ga u Dokumentacijski centar i prostor za učenje 0 – 24. Jednostavan, otvoren prostor čiji je manji dio namijenjen predavanjima, ostatak su čitaonice i kopiraonica. Nakon što završi radno vrijeme knjižničara iz Dokumentacijskog centra, počinje radno vrijeme zaštitara koji čuva štrebere preko noći. U istom kompleksu je i Mc’Donalds za klopu, a sve skupa je smješteno u velikom zelenom parku tako da je pogled totalni zen.

Pa ti nemoj učit’.

I tako prođe dan četvrti, u iščekivanju dana petog.

Posljednji dan sam na Medicinskom fakultetu. Knjižnica je fora prvo zbog instalacije koja je njezin centralni dio. Nakon nadogradnje još jednog kata napravili su kružne stepenice koje su fiksirane na bazu oblika DNK-a. Vizualno jako efektno. Ali najbolja stvar kod ove knjižnice je to što se uvukla u sve pore fakulteta. Doslovce.

Nemaju adekvatan prostor za knjige pa su na četiri kata fakulteta raspoređeni limeni ormarići u kojima se čuvaju knjige. I posvuda su. A to znači da su brzina, preciznost, točnost i organiziranost nužne vještine njihovih zaposlenika. Da ne govorim o fizičkoj spremnosti. :D

Nakon šetnje po cijelom fakultetu koji je u sklopu velike bolnice, došlo je vrijeme da završim svoj službeni boravak na Sveučilištu. Stručni engleski sam ispeglala u ovih pet dana, glava mi je bila puna dojmova i koliko god mi se u trenutcima činilo naporno, bila sam jednim dijelom razočarana što je nekako brzo prošlo.

Ali kad sam shvatila da mi je još ostao cijeli vikend u Lisabonu za zezanje… Woohoo!

„Bili smo u Lisabonu i Dino je vozilo val na shortboardu dok sam ja bila na Erasmusu i hodala po knjižnicama Lisabonskog sveučilišta.“ To je bio naslov mojeg fotoalbuma na Facebooku koji stvarno lijepo sumira cijeli put.

I pastel de nata, ali o tome malo kasnije.

Dino je moj životni partner koji mi se pridružio u ovom izletu i s obzirom na to da je njegova osnovna misija bila surfanje, imala sam priliku obići i dosta plaža i okolnih mjesta jer je on iznajmio auto. Jedna od plaža bila je Caparica, na prekrasnom masivnom Atlantskom oceanu koji me tako nalemao surf daskom da sam danima poslije promatrala kako se moja masnica transformira iz ljubičasto-šljivaste do jesenski žute i zahvaljivala Posejdonu što imam sve svoje zube.

Bez obzira na to, surfanje je totalno fora, uopće nije jednostavno i ti surferi su dosta zgodni.

Ako odete u Lisabon svakako ne propustite četvrt koja se zove LX Factory, povijesni industrijski kompleks u kojem je hrpa restorana, concept storeova, kafića i drugih zanimljivih mjesta. Između ostalog, velika knjižara Ler Devagar, što u prijevodu znači čitaj polako. Ispod ide slika jer ću teško dočarati riječima zašto je morate doživjeti.

Kad je riječ o knjižarama, posjetila sam i najstariju knjižaru na svijetu koja još uvijek posluje! Livraria Bertrand, na usluzi je bibliofilima već 285 godina. Nalazi se u samom centru i vrijedi je posjetiti.

Lisabon se nalazi na rijeci Tejo i za razliku od Zagreba, grad živi na toj rijeci. Počevši od utvrde koja se zove Belem, gdje možete posjetiti i stari manastir, nastavite li uz rijeku, samo vam se nižu znamenitosti. Nabrojat ću neke od provjereno dobrih. MAAT, Muzej za umjetnost, arhitekturu i tehnologiju, čiji postav trenutno okuplja sve vezano uz teme globalne ekologije, održivosti i sl. Moćno prikazano i dojmljivo.

Mercado de Ribeira je njihova tržnica koja je stvarno velika. Ima dva dijela, jedan klasični s prodajom, drugi uređen kao prostor za sjedenje, a okolo su prodavaonice jela i pića, burger barovi, sladoledarnice i sl. Dobro koncipiran prostor, ali je gužva kad god dođeš. Nije po mom guštu tako da smo kupili hranu na tržnici i zbrisali van.

Najstarija četvrt u Lisabonu je Alfama i definitivno je vrijedna pažnje. Taj dio grada je uzbrdo-nizbrdo, okolo vas su mali lokali, trgovine, restorančići, sve jako simpatično. Okružuju vas fasade obložene poznatim keramičkim pločicama koje zovu azulejos. Azulejos su donijeli Maori i do danas su prepoznatljivi dio Portugala. Čovjek jednostavno ne može biti tužan dok je oko njega takav koloplet boja i uzoraka!

Santa Justa dizalo se nalazi u centru grada i odveze vas gore da imate lijep panoramski pogled na grad. Tko voli nek svakako izvoli.

Kupili smo mandolinu i proizvode od pluta. Posjetili Sintru, mjesto pored Lisabona, osnovali ga Maori između 8. i 9. stoljeća. Gradić je na brežuljcima, okružen predivnom prirodom i dvorcima, šarm na kvadrat!

U sekciji hrana i piće: degustirali smo porto, pili njihova fina vina, ja sam se predozirala proizvodima od kozjeg sira i mangom i ribom. Bakalar ili bakaljao, kako ga oni zovu, je na sve strane. Cijene hrane su slične našima, ali je izbor puno bogatiji i kvalitetniji.

I na kraju… pastel de nata. Nacionalni desert bez kojeg sve ovo ne bi imalo smisla. HAHA! Mala košarica od lisnatog tijesta punjena kremom od žutanjaka. Posipana cimetom i šećerom u prahu.

Mali komadić sreće na kišni dan. :D

Slika preuzeta s: https://www.finedininglovers.com/blog/food-drinks/pastel-de-nata-recipe/, 30.10.2018.

Legenda kaže da su nekad redovnice koristile puno bjelanjaka za štirkanje odjeće i imale su višak žutanjaka pa je tako nastao pastel de nata. Samo ću reć’: „Aleluja!“ :D

Završit ćemo ovaj moj izvještaj s desertom tako da vam nakon svega ostane sladak okus kao što je i meni ostao nakon Lisabona.

Vratit ću se po još, kad-tad.

Muito obrigado!

Ivana Kukić