O hrvatskim pjesnicima

Ivo Horvat: jedan drugi, ljepši svijet

Ne volim prostor što mi ga tijelo zaposjeda / U perivoju, na ulazu u tramvaj. / Već prostor što prebiva u meni, nutarnje svjetlo. / Prostor koji je moj poput cvijeta. (Cassiano Ricardo) Nimalo slučajno, stihovi pjesnika brazilskoga modernizma uvode nas u liriku hrvatskoga književnika, bibliografa, leksikografa Ive Horvata ( Ivanić-Grad, 1903. – Zagreb, 1994.).

Horvatovo stvaralaštvo veže se uz tridesete godine dvadesetoga stoljeća. Iz toga razdoblja su i jedine dvije njegove zbirke poezije: Zvuci osame iz 1925. te Riječi srca iz 1928. Kritika je usuglašena: „Pjesnik tišine i pogašenih boja, dijete bolećivih pejsaža, nijansa, svjetla i sjena, čežnja za malim, čistim životima, koji se cakle u očima ptica i djece. Još više, on je pošao i dalje, pošao je ‘s druge strane’ stvari i predmeta u sjenu njihovih duša i srca, da se utješi i odmori na njima.“(Đuro Sudeta u predgovoru prve zbirke) U prilog ocjeni govore naslovi zbirki, kao i pojedini naslovi ciklusa („Smiraji duše“, „Intimne stranice“) te pjesama („Bijeg“, „Sjećanja“, „Iza zavjesa“, „Polako“, „Uspomene“, „Tih život“, „Moje noći“, „Čežnje“ i sl.).

Od tridesetak pjesama prve zbirke, dvije se pjesme osobito izdvajaju izražajnom i sadržajnom puninom. Riječ je o pjesmama „Iza zavjesa“ i „Polako“. Može se reći kako je u njima pjesnik pošao najdalje „s druge strane stvari“. U prvoj zalazi u prostor „iza zavjesa“: O, kako je lijepo zatvoriti oči, / kad ritmički kucka o prozore kiša / i kad miso tone sve dublje i dublje / i jednim se mahom čitav život stiša. Naglašava se trajanje, postupnost toga ulaska: kuckanje kiše, sve dublje i dublje. Potom, u jednome mahu, vanjština postaje bezglasna, gubi oštrinu. Kuckanje kiše o prozore zamjenjuju otkucaji srca u tihoj sobi: u daljini mutnoj svjetovi se vrte, a u tihoj sobi samo srce kuca!.. U toj pretvorbi, subjekt pronalazi utjehu (U svetome bolu ne osjećam ništa.)i odmor: O, kako je lijepo, slušat svoje bilo / i u toj samoći zaboravit na se!

Pjesma „Polako“ također opisuje prostor zaklonjen od pogleda i svijeta; sjenoviti prostor: Polako, polako padaju sjene / na poljane sočne i stare čemprese. I ovdje je riječ o putu – onom kojim se rjeđe ide: Staze su moje prekrite travom / i ponjavom glatkom otpala granja, / staze su moje puste i tihe, / al pune su ptica, djece i sanja. Upravo kao u dječjoj bajci, uz subjekta su pomagači: Kad zadršće pjesma dalekih šuma, / kad prenu se polja i stabla se skruše, / ja raspinjem svoje ruke i nerve, / što puni su srca, što puni su duše.

Osjećaj koji ostaje nakon čitanja, bez sumnje je – nada; štoviše, ustrajnost u nadi: Oh, ima ljepote u toj samoći, / ko i u cvijetku, što za drugog vene. Cassiano Ricardo nazvao bi to nutarnjim svjetlom… Horvat o tome govori na još jednome mjestu: O, imade jošte u dušama našim / jedan kut, što svjetli ko oreol sveca! („Oreol“)

Sličnu poetsku „situaciju“ nalazimo u prvoj pjesmi druge zbirke: Nas tješi miris cvjetka, / nas diže titraj zvijezda, / nas jača buka zvona, / nas bodri pogled djece, / (…) Naprijed, samo naprijed! / U vlastitom raspeću čeka nas spas! („Mi“) Motivi nade i života kao dara drugima bilježe se i u pjesmi „Moji darovi“: k meni nitko ne prihodi − nitko. // Tek aleja bolove mi blaži / i miluju me te zvjezdane oči. / Pa opet dajem od svoga imetka / svoje sve što mogu vama dati: / vedre dane i sanene noći.

U Horvatovoj lirici razgraničeni su unutarnji i vanjski svijet subjekta. To su oni predjeli koje brazilski pjesnik opisuje kao prostor što prebiva u meni i prostor što mi ga tijelo zaposjeda. Oni su ovdje jasno naznačeni, razdvojeni, ali i osuđeni na suživot, nerijetko grub suživot: Ne čujemo, kako iza naših stopa / ostavljamo krpe svojih osjećaja, / što ih deru ljudi kao gladna pseta – / dok se teški suton s crnom noći spaja. // Samo kad nas tama ko zeleni zlobnik / svojom silnom rukom iznenada gurne / postajemo sami, kao golišani / sred ulica gradskih i sred noći tmurne. („Bijeg“); i dok se sivom sjenom neka sjeta vuče, / ja slušam pjesmu noći i jecaj katedrale. // A dušu moju reže sto pogleda i zvuka / i cinički se osmijeh u njoj rezonira, (Moje noći“).

Motivi bola, tuge i straha zastupljeniji su u drugoj zbirci. Bilježi se i motiv unutarnje borbe: O vodeni mlinovi! Znajte: / i u meni se taru žrvnji, / ali ispod njih ne izlazi brašno, / već bol, od koga ne će biti hljeba. („Vodeni mlinovi“), Moje je obzorje bojište. / (…) I možda ja griješim, što kazujem, / da mi je sumorno obzorje, / al zaludu sunce i zvjezdice, / kad moji su bolovi u meni. („Tamno obzorje“)

Horvatov pjesnički glas nije imun na grubosti vanjskoga (i nutarnjega) svijeta. No, za njih, što je važno, ima „protuotrov“: Stabla spuštaju krošnje, / kao da hoće zaviti / u cvijeće, u lišće i sjene / sve moje bolove i moje prošnje. (…) U tome svijetu prolazim / opojen sunčevim vinom, / prolazim kraljevskim korakom – / pod prosjačkim baldakinom. U ruci mi zelena grančica / na licu osmijesi mira. („Pod prosjačkim baldakinom“)

Prolazi svijetom, svjestan vrijednosti, svjetla kojega nosi: Njegova duša je riznica / – u kojoj zlato ne zveči – / za djecu je puna darova, / za bolne lijepih riječi. („Romanca“) Stihovi podsjećaju na „Milionera“ Zvonka Špišića (tekst Drage Britvića): Da, da, dolar i lira su hrpe papira / i sreću ne kupujem za njih. / Moja moneta je šira od svijeta / i zove se osmijeh ili stih.

Možda baš zbog toga svjetla, Horvatova je lirika titrava, sjenovita, tiha i neobična: Titrao oblak se bijeli. (Sjećanja“), ustreptali oblaci („Čežnje“), drhtave jasike („Tih život“),  titrava rosa („Noturno“), rasplakan vrt („Ne znamo“), preplašen vjetar („Jesenji preludij“), zažarene ljetne ruže („Čežnje“), poljane sočne („Polako“), Znadem: zimi je velika čežnja za suncem. („Grlice“),  O šuti, šuti. Nek govore tišine / s jecajima rastrganih ruža, / s ugasnućem boja u sunčanom smiraju. / Tiho, tiho samo. / Sumorne daljine simfoniju sviraju. („Pijeta“)

Sličan lirski ugođaj osjeća se u još jednoj Britvićevoj pjesmi: „Mirno teku rijeke“.

 Autorica: Melanija Ivezić Talan

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=qVqz2u1Pvrw