Roland Topor: Tlapnje jednog stanara
Taman prije nego je počelo ‘sve ovo’ u knjižnicu su nam iz izdavačke kuće Disput (one čije knjige imaju fine tvrde korice i šarmantni ‘prozorčić’ na ovitku) stigle Tlapnje jednog stanara (Disput, 2020, prev. Maja Peterlić), nešto francusko među njihovim ovoproljetnim prijevodnim poslasticama. Kao i sva friško pristigla izdanja i ovo je nakon obrade, a prije trajne lokacije na jednom od katova, trebalo u prizemlje, na policu s novitetima u našem dnevnom boravku, no tu uobičajenu knjižničnu putanju omele su čudnovate globalne okolnosti. Knjižnica se ovih dana opet pomalo otvara za vas, ali dok smo svi još više doma nego na faksu predlažem da se prisjetimo filma Stanar (The Tenant, 1976) i provjerimo kako je to Roman Polanski, redatelj koji je oduvijek volio ekranizirati književne tekstove, prozu danas slabije poznatog francuskog autora Rolanda Topora preispisao u filmskom mediju.
Polanskijev film, poodavno klasik, daleko je sveprisutniji od među znalcima doduše kultnog, ali od šire publike gotovo zaboravljenog knjiškog predloška iz 1964. naslovljenog Le Locataire chimérique. Njegov autor slične je sudbine, unatoč umjetničkom značaju, ali i teatralnoj sveprisutnosti u društvenom životu svoga vremena, Topora doživljavamo poprilično enigmatičnom pojavom. Taj multipotentni vizualni umjetnik, književnik, filmaš i glumac, upamćen je ponajviše po crnohumornim karikaturama objavljivanim u satiričkim listovima. Toporov fantazmagorični svijet utisnut u strip table, sličice animiranog filma i okvire ilustracija, napučen morbidnim ljudskim i životinjskim figurama, odlikuju estetika ružnoće i ponajprije karnevalska groteska, a što nalazimo i u njegovoj književnosti.
Romaneskni debi Rolanda Topora ostao je njegovo najznačajnije književno djelo pa evo kakva vas knjiga čeka kad navratite do knjižnice. Tlapnje jednog stanara, omanji trodijelni roman efektne kružne strukture i isprva izrazito realističkog prosedea, rastakat će se do sasvim nadrealne pripovijesti polaganim tempom, toliko polako da to dugo nećemo ni primijetiti, tim će prepast biti veća. Mladom Trelkovskom, siromašnom pariškom činovniku, dogodit će se nepojmljivo, njegov unajmljeni stančić okrenut će se protiv njega, sam ili u kakvom urotničkom poduhvatu, ostaje čitatelju da zaključi, ukratko, novi dom uporno će odbacivati nesretnog mladića kao strano tijelo, da bi ga na koncu psihofizički uništio. U košmarnom slijedu zbivanja nije jasno je li stanarev neprijatelj ta sirotinjska izba, njegov pakosni stanodavac, nekontaktibilna kućepaziteljica, netko od podozrivih susjeda, konobar u kavani preko puta, njegova napasna djevojka, možda majstori sumnjivog držanja koji popravljaju nadstrešnicu nedugo razbijenu jednim samoubilačkim padom ili pak tragično preminula bivša stanarka čije tragove, pa zapravo u stanovitom smislu čak i ostatke, taj izopćenik pronalazi u svojoj negostoljubivoj ćeliji, jedinom skrovištu koje si je mogao priuštiti. Jedno je sigurno – opasnost sluđenom Trelkovskom istodobno i jednakim intenzitetom prijeti iz stvarnosti, iz onostranog kao i od njega samog.
Možda i bolje da nitko od nas za ovim kafkijanskim psiho hororom nije posegnuo u razdoblju najstrože karantene, jer i sami smo nedavno iskusili nešto nalik mori iz priče: u nestvarnoj kombinaciji pandemije i potresa, prostor u kojem se osjećamo najsigurnije, pogotovo u situaciji nevidljivo vrebajuće ugroze izvana, za mnoge se u trenutku prometnuo u klopku. S druge strane, upravo Toporovu jezovitu storiju usuđujem se preporučiti sada kad se pokušavamo normalizirati, i to u terapijske svrhe – malo zdravog knjiškog straha, somnabulne atmosfere i zavodljivo izglobljenih slika za neutralizaciju rojeva egzistencijalnih upitnika koji nam potamnjuju ove sunčane dane.
Autorica teksta: Vanja Kulaš
