Ina Valčanova: Otok Krah

Nekad biramo knjige slučajno, nekad preporukom, nekad intuitivno, a nekad nam se samo svidi dosjetka u naslovu. Otok Krah u mojim se rukama našao iz više razloga. Knjiga je 2017.  dobila Nagradu Europske unije za književnost i uvrštena je u projekt  Europa iznutra i izvana izdavačke kuće Hena com. Ova je knjiga savršen izbor za taj projekt jer je podvojenost njezin sukus. Dva lika, dvije slike društva, dva prostora, dva pristupa sudbini, dva senzibiliteta. A perspektive iznutra i izvana neprestano se izmjenjuju.

Takve nagrade i izbori ne moraju nužno biti garancija ispunjavanja mog čitateljskog ukusa, no svakako su imali utjecaj na odluku, a i ovitak ima nijansu plave koja na mene djeluje magnetski.

 

Baš ta nijansa plave boje. Sudbinski. Moglo bi se tako reći s obzirom na to da je glavna tema koja se proteže knjigom usud. Svjesnost ili nesvjesnost sudbine, tj. upravljanje ili prepuštanje…

A svidjela mi se i igra riječima u naslovu, radnja se djelomično događa na otoku Krku, koji je simbolično postao otok Krah.

 

 

Sudbina je pregolema tema, zato knjiga Otok Krah daje puno u malom pakiranju. Brzo se čita i neopisivo je jednostavna u izrazu, slikovita u prizorima, vješta i jasna u izmjeni glasova dviju glavnih protagonistica. Ta jasnoća glasova sigurno proizlazi iz autoričine sklonosti filmskim sadržajima, jer pored toga što piše, bavila se i audiodramom, radila na radiju i režirala brojne adaptacije književnih djela.

 

Jednostavna je i kratka u rečenicama, a izražajna i slikovita u dojmu. Nema mnogo moćnih i snažnih rečenica, ali ima moćnih i snažnih dojmova i slika. Ovo je npr. spuštanje cestom prema Rijeci:

 

“Jer odozgo s planine vidimo neke druge planine koje su zagazile u more i uzdižu leđa poput prapovijesnih životinja, ali to su prave planine, goleme i visoke dok stoje u moru. A nebo ni jedne sekunde ne ostaje spokojno, oblaci prolaze velikom brzinom, mijenjajući iz sekunde u sekundu svjetlinu i boje. I sve to mi gledamo s još veće visine, a te goleme planine u moru negdje su dolje, u vrlo dubokoj rupi nad kojom se kovitlaju oblaci, kao da ih vještica miješa u svome kotlu.”

 

Otok Krk mi je blizak i navikla sam na njegove ljepote i mane, kao na prijatelja ili partnera koji je dostupan i prestane te čuditi, tako da su me dojmovi i pogledi bugarske turistkinje Asje natjerali da ga ponovno promatram. Njezinim pripovijedanjem osvještavala sam kako je krasan i prijemčiv, kako lako prima i daje ako ga prihvaćaš. Imala sam uvid iznutra i izvana i to je moj osobni momenat koji se može protegnuti na poantu čitave priče. Pogled iznutra i pogled izvana.

Junakinja Asja prepušta se sudbini na otoku Krahu dok joj druga protagonistica Radost pokušava spasiti život koji bi mogao postati prah na otoku Krahu. Junakinja Radost je pomalo astrologinja, pomalo vještica, a najviše nezadovoljna žena koja pokušava raditi na sebi i promijeniti svoj život. Njezina opsjednutost Asjom i njezinim životom proizlazi iz iščitavanja natalne karte i prepoznavanja Asje kao astralne sestre, gotovo blizanke, a pritom različite kao nebo i zemlja.

“Ona je poput mene, ili sam ja mogla biti poput nje, samo što se nešto pobrkalo sa zvijezdama. U mojim zvijezdama. Ali ja sam ulložila jako puno truda. I ja ne želim više biti pogrešna varijanta. Želim biti kao ona. Ali sada se nešto poremetilo kod nje.”

 

Koji tranziti nebeskih tijela moraju biti prepoznati kako bi se sudbine ukrotile, usmjerile i kako bi se djelovalo na njih? Ima tu puno astroloških izračuna, iako nepretencioznih i nekompliciranih, ali ima i jednostavnih sudbinskih zahvata i propusta jer na kraju sve je to bila sudbina i svi se životi vraćaju sami sebi.

 

U razvoju priče činilo se kao da je sudbina već ispričala svoj dio, a sada likovi moraju odraditi svoje uloge i ti se događaji nekako dogode, nema razvijanja dugotrajne napetosti.. Priča se o sudbini, a fatalnost je sporedna i to je ugodna zona… Ne podnošljiva, već ugodna. Sve je krah i ništa nije krah, a život ide dalje.

 

Tako pitka, tako britka, zanosna i ponekad masna ova me knjiga nekako umirila.

“Jedem i drugi komad, ali nešto mi govori da nije u redu ustati i oprati ruke na sudoperu. Činim nešto apsolutno nezamislivo: skidam šešir i brišem ruke o svoju kosu.”

 

Tuđi životi nisu nužno zeleniji, tuđe zemlje nisu nužno strane, nekad je važno upravljati, a nekad se samo prepustiti. A kako naslov ove knjige opravdava sudbine likova, to doznajte sami…

 

Autorica: Elvira Gotal