Siječanjski blues – emocije na umjetničkim djelima, 1. dio
Kad nas obuzmu teške emocije, nedoumice i strah nije loše znati da se tako osjećaju i drugi ljudi – oni oko nas, ali i oni stoljećima prije nas, a to možemo vidjeti na umjetničkim djelima.
Umjetnost je shvaćala mentalne bolesti ne kao strane ili prezrene već kao dio ljudskog, čak i pozitivnog i korisnog, iskustva, a mentalnu patnju kao kreativnu avanturu. Taj tzv. psihijatrijski modernizam započeo je „ludilom“ Vincenta van Gogha i doveo je do toga da su radovi pacijenata otkriveni kao nova vrsta umjetnosti. No, ima mnogo dublje povijesne korijene – Albrecht Dürer prikazao je genija kao melankoličnog još u renesansi, a romantični slikari identificirali su se s „ludima“.
Možda nije teško shvatiti zašto umjetnici često pokazuju empatiju za ono što društvo naziva bolešću: sve vrste kreativnosti su iracionalno putovanje. Ideja o izlasku izvan sebe kako bi se stvari vidjele iznova izrazio ju je starogrčki filozof Platon kada je napisao da je poetska ekstaza jedini izvor božanske istine. „Ludilo je dar bogova“, tako je rekao Platon.
Albrecht Dürer, Melancolia (1514.)
Umjetničko djelo koje je i dijagnoza i herojska proslava onoga što se danas smatra bolešću. Neki tumače da je ovo autoportret Dürerove vlastite depresije kroz koji prikazuje svoj unutarnji život, a melankolija je znak genija – težiti znanju i stvaranju znači srušiti se u očaj. Lik ima tmurne crte lica, pogrbljeno držanje i očaj u kojem ne može nastaviti sa svojim velikim djelima (prema alatima koji je okružuju ona je matematičarka, geometričarka, arhitektica – renesansni genij).
Francisco Goya, San razuma proizvodi čudovišta (oko 1799.)
Prikaz usnulog čovjeka (umjetnika) napadnutog noćnim čudovištima slika je krhkosti razuma nastala na kraju prosvjetiteljstva, pokreta koji je nastojao promijeniti svijet enciklopedijama, znanošću i prvim tvornicama. Goyin pesimističan, ali i suosjećajan stav jest da razum uvijek vlada samo dijelom našeg uma, a mora dijeliti svijet s noćnim morama.
Gustave Courbet, Očajnik (1843.)
Autoportret izbliza, s poluotvorenim ustima i pogledom uprtim u promatrača. Oči su širom otvorene, a obje ruke kao da su spremne iščupati kosu. Bljedilo lica je u kontrastu s tamnom kosom i bradom, a sve je pojačano bjelinom košulje. Pitanje je odražava li ovo platno očaj samog umjetnika ili je samo teorijska vježba. Slika bi mogla biti pokazatelj autorove tamne strane, kako je otkrio svom prijatelju i meceni Alfredu Bruyasu u pismu: “Kroz ovu masku smijeha po kojoj me poznaješ, skrivam gorčinu i tugu koja poput vampira steže srce iznutra.”
Njegovo očajničko stanje uma nije sramotna bolest, već znak umjetničkog ponosa. U tradiciji koja seže do Dürerove Melankolije, ali je dosegla novu snagu u romantizmu, on izjednačava genij i ludilo. To lice očaja lice je avangarde 19. stoljeća, koja riskira, pa čak i izaziva bolest pićem i drogom.
Gustave Courbet, Čovjek kojeg je izludio strah (1844.)
Čovjek na rubu litice u planinskom krajoliku, na rubu pada u ponor. Lice mu izražava očaj, a uznemireno stanje uma naglašeno je lijevom rukom kojom dodiruje glavu, dok desnu ruku pruža prema nama kao da ne može pronaći za što bi se uhvatio. Svjedočimo li prizoru opasnosti ili je sve noćna mora? Slika se može biografski interpretirati kao alegorija mentalnog stanja u teškom razdoblju za umjetnika, čija mladost je bila prožeta sumnjom i nedostatkom samopouzdanja.
Francuski i njemački romantizam posebno su težili povezivanju umjetničkog genija s ludilom pa se slika može shvatiti i kao vizualizacija ideje umjetnika kao usamljenog genija, koji se uzdiže iznad obične gomile, i kao nekoga tko je uzdignut na rang nečega neshvatljivo uzvišenog – stanja koje izaziva strah, ambivalentnost i očaj, ali koje također pruža dublji uvid. Slika odražava vrlo različite emocije dok se mladi umjetnik priprema za svoj skok u nepoznato, pružajući ruku, ali istovremeno bojeći se onoga što bi budućnost mogla donijeti.
Ovaj autoportret je čak jednom bio izložen pod nazivom “Samoubojstvo”.
Nastavak idući tjedan…
Autorica: Mirela Menges
