A jedino što sam oduvijek htjela bilo je biti knjižničarka

Čitam skoro cijeli svoj život – u početku su mi čitali pa sam znala mnoštvo pjesmica napamet, s tri godine naučila latinicu, s pet ćirilicu. Tako su se redale knjige kućnih biblioteka (u mom domu, kod baka, kumova, prijatelja, kod tatine tete – to je bio poseban svijet u koji bih uranjala u ljetnim danima u njenom dvorištu ispunjenom ružama, jer ona je nekada radila u “štampariji” (tako se to tada zvalo) i na tavanu se uz knjige nalazilo mnoštvo časopisa, npr. Svijet iz vremena prije i poslije Drugog svjetskog rata koji sam listala s posebnim zanimanjem i ostala mu vjerna čitateljica dok nije prestao izlaziti).

Naslušala sam se toga da ću pokvariti vid čitanjem u mraku i primjedbi kako sam uvijek jako ozbiljna, jer su mi knjige glavna zabava, ali me ništa nije spriječilo da ih prestanem “gutati”.

A jedino što sam oduvijek htjela bilo je biti knjižničarka.

Kad smo se u mom 6. razredu preselili u novoizgrađenu školu svaki dan sam satima bila u knjižnici (tata se ljutio što toliko vremena provodim tamo, misleći da ću zapostaviti učenje), a ja sam upijala kako se lijepe naljepnice na knjige, stavljaju pečati, pišu signature, stekla profesoričino povjerenje i postala joj glavna zamjena. [Zato je bilo silno bolno u vukovarskom tromjesečnom paklu vidjeti školu (koja je bila nadomak naše kuće) kako gori i iskre gorućih knjiga koje lete visoko u zrak da smo i sestre i ja plakale kao da nam je netko oduzeo člana obitelji.] Tu sam pročitala skoro sve naslove pa prešla u Gradsku knjižnicu, gdje mi se otvorio neki novi svijet –  čitala sam i ono što jeste bilo za moj uzrast i što nije (npr. Ana Karenjina nakon 7. razreda OŠ). Zato danas nisam pobornik “zabrane” posudbe mladima knjiga s odjela za odrasle.

I onda dolazak u Zagreb u kojem ima knjižnica na biranje – prva mi je bila Medveščak, a najmilija Božidar Adžija – njihovi knjižničari i atmosfera u tom prostoru su bili posebni, potpuno posvećeni korisnicima.

Izuzetno mi je teško izdvojiti samo jednu knjigu i ujedno i krivo što neke važne knjige neću spomenuti. Sigurna sam da čitanje doprinosi boljem razumijevanju života i ljudi s kojima se kroz njega susrećemo, ali gradi i našu osobnost, vrline, empatiju, smisao za detalje i još mnogo toga, a velika većina knjiga koje sam pročitala donijela mi je nešto dobro, poticaje za razmišljanja, introspekciju.

Knjiga iz djetinjstva (nažalost) nemam u svojoj osobnoj zbirci, ali posebno mjesto bi imali Ivan Kušan, Mato Lovrak, Najljepše bajke svijeta s predivnom perzijskom bajkom Rascvjetana ruža, Čudesni svjetovi Walta Disneya, Maja, Heidi…

U srednjoškolskim danima posebno me se dojmila drama Heraklo Marijana Matkovića te Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića, a apsolutno oduševljenje je bio Rob Isaaca Bashevisa Singera (kad me djelo nekog autora oduševi onda zaronim u cijeli njegov opus).

Ima već više godina kako sam se zaljubila u knjigu Kad svijeće dogore Sandora Maraija o prijateljstvu, vjernosti, izdaji, a time otkrila i njegov bogat opus i stil koji mi odgovara.

Druga velika ljubav je Unterstadt Ivane Šojat (koja mi se kao autorica baš “uvukla pod kožu”) – priča sudbine četiriju generacija žena građanske obitelji njemačkih korijena u Osijeku tijekom 20. stoljeća.

Jedino što se promijenilo u mom stilu čitanja je to da više NE MORAM pročitati knjigu do kraja, ako shvatim da mi “ne leži” i nije mi dovoljno zanimljiva.

Već dulje vrijeme nisam naišla na naslov koji me toliko uvuče da knjigu pročitam u jednom dahu, a baš žudim za nekom takvom knjigom.

Ali kad god imam potrebu osjetiti se sigurno i poželim se sjetiti svog djetinjstva i priča mojih predaka i biti istovremeno i sretna i sjetna posežem za knjigama svog sugrađanina, Vukovarca Pavla Pavličića Kruh i mast (nikada neću zaboraviti kako u zagrebačkoj prognaničkoj hotelskoj sobi čitajući osjećam okus kruha prženog na plotni i premazanog češnjakom kao da je taj tren tamo i jedem ga) i Dunav koji mi pruža onaj prijeratni miris Dunava u različitim godišnjim dobima, a vjerujte Dunav danas više ne miriše isto kao tada.

Autorica teksta: Mirela Menges, knjižničarka

*klikom na naslovnice provjerite na kojem katu vas čekaju spomenuti naslovi