Neobični svjetovi europskih filmaša: Kontroll

NOVA RENESANSA POD NEONSKIM SVJETLIMA

U novoj renesansi mađarske kinematografije jedno je od značajnih imena zasigurno ono Nimroda Antala, a jedan je od njezinih značajnijih predstavnika Antalov redateljski prvijenac Kontroll. Art film, triler, fikcija. Antal je filmske kamere smjestio u podzemlje, ali ne podzemlje kakvo bismo očekivali – niti u mafijaškom, niti u religioznom prenesenom značenju. Njegovo je podzemlje u isto vrijeme tako stvarno i tako simbolično. Teškom mukom iskamčivši dopuštenje glavnih u Budapest Public Transportu, Antal je sišao u labirint budimpeštanske podzemne željeznice želeći “portretirati” jednu od najomraženijih vrsta ljudi – kontrolore karata. A tamo je našao toliko toga.

DISCIPLINE, VIGILANCE, PERSISTENCE, AND ABOVE ALL, SELF CONTROL

Treperava neonska svjetla. Plastične stolice. Pokretne stepenice. Beton. Tračnice. Ovo je sumorni ambijent pod zemljom u kojem djeluju kontrolori karata u podzemnoj željeznici. Kao kontrast jednoličnoj, sivoj atmosferi kontrolore čini šarolika plejada ljudi. Pet je glavnih Antalovih likova reprezentativni uzorak te šarolikosti: Bulcsú (Sándor Csányi), glavni lik i staloženi vođa ove ekipe, s ne tako staloženim unutarnjim previranjima; Professor (Zoltán Mucsi), stari, prekaljeni kontrolor koji ipak ne uspijeva zadržati mokraću nakon tučnjava; Lecsó (Sándor Badár), neuredni, nepristojni i otrcani ženskaroš; Muki (Csaba Pindroch), pomalo blesavi ženskaroš s čestim napadajima narkolepsije uslijed uzrujavanja i Tibor (Zsolt Nagy), mladi, nedozreli ženskaroš kojem je ovo prvi posao, a smatra ga i najboljim na svijetu. Koliko ovo nije najbolji posao na svijetu jasno je već pri njihovom prvom ulasku u vlak i prvom navlačenju kontrolorskih oznaka na rukave. Njihova je „moć“ u podzemlju češće nedostatak nego prednost. Izlike za neimanje karata su razne, a iživljavanja nad kontrolorima još raznolikija (u tome svakako prednjači Bootsie, mladić koji se, čini se, vozi podzemnom samo s jednim ciljem: da bi njih napadao sprejem i navlačio na bjesomučne, neuspješne potjere za njim).

I Antal upravo u ruke ovih svojevrsnih karikatura ljudskih osobina stavlja kontrolu produbljujući joj značenje u filmu (i opravdavajući njegov naslov) – da, kontrola su oni sami, u njihovo podzemlje nemaju pristup oni bez karte, ali u isto vrijeme oni trebaju kontrolirati i same sebe, u svim izazovima onih bez karata.

A raslojavanje značenja ide i dalje – kontrola uspostavlja i hijerarhiju u njihovom podzemlju. Glavni (ili, kako ih oni zovu, „Odijela“, u jednom trenutku i „Gestapo“) kontroliraju šefa kontrolora, a on, opet, kontrolore. I baš u tom kontroliranom vakuumu stvari počinju izmicati kontroli.

PODZEMNA KOJA GUTA

Od samog početka filma redatelj vuče tu jednu zlokobnu liniju radnje koja se odupire kontroli. Pijana se prostitutka njiše na stanici, a nakon prolaska vlaka na stanici se njiše samo jedna njezina cipela. Obavijest šefa kontrolora o već sedmom „skakaču“ tog mjeseca. Pojava crnih hlača, crnog kožnog kaputa i crne kapuljače (odjeće tako nalik Bulcsúovoj), čovjeka smrti, nevidljivog za kontrolne kamere, koji migolji među ljudima i zalijeće se u odabranog kako bi ga bacio pod vlak.

Usprkos kontroli podzemna guta ljude – na fizičkoj, ali i psihičkoj razini. Guta tijela i pomračuje umove. Fobije, nesigurnosti i noćne more kontrolora s vremenom probijaju naoko tvrdu kožu samokontrole.

POKRETNE STEPENICE

Ta ambivalentnost, ta borba unutarnjeg i vanjskog svijeta najizraženija je u glavnom liku, Bulcsúu. On je u podzemlju vođa svoje ekipe, ne nasjeda na provokacije, pobjeđuje u utrkama tračnicama dok mu za leđima tutnji vlak koji ne staje ni na jednoj stanici. Ali Bulcsú nikada ne napušta to podzemlje, spava na betonu i sanja ružne snove, a pojava čovjeka iz gornjeg svijeta, bivšeg radnog kolege, stvara mu neugodu – gore je bio netko drugi, i iz nekog je razloga pobjegao dolje. I tim dvama Bulcsúovim svjetovima, gornjim (prošlim) i donjim (sadašnjim), Antal zapravo oslikava njegove unutarnje svjetove. Teško se oteti dojmu da je prostor podzemne željeznice svojevrsna projekcija pakla, dok se raj nazire tamo negdje gore. A pokretne stepenice su uvijek tu kao mogućnost izlaza. I djevojka obučena u odijelo medvjeda. Ili s krilima kao karnevalskom „maskom“.

Za razrješenje je filmskih radnji Antal upotrijebio česti motiv – motiv karnevala. Za vrijeme bala pod maskama u podzemlju, kada skriveni krinkama ljudi otpuštaju svoje najniže porive, Bulcsú susreće čovjeka smrt. A Antal film završava dvosmislenošću kojom ga je neprestano i prožimao.

Ovaj film je fikcija, redatelj je to često naglašavao u intervjuima. Ali je isto tako izjavio da je prilikom snimanja uklanjao natpise na mađarskom jeziku želeći aludirati na to da ovo može biti bilo koja podzemna željeznica bilo kojeg grada. Možda ste bili u njoj?

Film možete pronaći u AV zbirci Knjižnice FF-a pod signaturom: M03.2 ANT k

Tko prvi, njegov film! :)