Priče iz Vukovara / Siniša Glavašević

Ostao sam u ruševinama Vukovara,

                                                                                       ali s ljudima uzdignuta čela.

 Mnoge od njih nisam ni poznavao.

 Mnogi od njih još jučer

 nisu bili ni svjesni svoje snage.

(Priča o neprijateljima)

 

 

 

Teško je stati pred žrtvu Vukovara. Iznaći prave riječi, odstraniti suvišne. Posegnut ću za riječima jednoga od onih koji su 1991. živjeli rat u Hrvatskoj. Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića govore o tom ratu. Njegovim novinskim izvješćima i danas, u vrijeme mira, odjekuju snažni zvuci detonacija: U ovom trenutku više od sedamdeset tenkova nadire na Vukovar. A Vukovar krvari (…).  Grada, koji je u svijetu do sada bio simbol Hrvatske, više gotovo da i nema. (…) Pod stalnim naletima granata i mina iz svih sredstava, ovdje nema više mjesta nikakvim iluzijama.

 

Osim ratnih izvješća, Glavašević je, kako sam kaže, napisao nešto i za svoju dušu i za dušu Vukovara. Pred živom slikom krvi, smrti i razaranja − zabilježio je svoje misli: Čini mi se , jedan sam od malobrojnih sretnika koji je svoju misao uspio zabilježiti u traganju za izgubljenim, ili još ne stečenim, svejedno. Svjestan te povlastice, on piše umjesto onih koji nisu imali tu sreću, a jasno kaže i kakve su to riječi i kome su upućene: Umjesto njih, primite i moju prvu riječ, riječ istine i ljubavi. Obraća se i onima koji su svoj grad napustili: Gdje li su svi oni sada kad krvari Vukovar? Zašto ne viču? Zašto svojom vikom ne pomažu plašiti neprijatelja odavde odakle niču svi njihovi korijeni? Zašto ih nema sada kada je važno zemlji vratiti davni dug, (…)? Onima koji njegov grad ruše, poručuje: Je li ovaj grad uvrijedio nekoga od njih svojim bićem kada ga tako zdušno zatiru? Razgovarao sam s mnogim borcima koji brane te ruševine; i oni misle isto. Što će nekome moj grad, osim meni i mojim sugrađanima i Hrvatskoj? Uvijek se znalo da ne možeš biti ono što nisi. Tako je i s gradovima. Tako je i sa zemljom.

 

I još nešto važno − Glavašević objašnjava zašto sam ne može otići: Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Poziva i one koji su ostali u gradu: (…) pridružite se! (…) vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi.

 

Grad − to su prijatelji, oni koje volimo, uspomene koje nosimo, poručuje. Ako sačuvamo Grad, sačuvali smo i sebe. Drugim riječima, ljubav je odgovornost − prema sebi, ali i prema drugima. Potvrđuje to i sljedeći navod: Ne plaše me tišina i koraci, ni noć, nego me plaši mogućnost da će mi se netko prikrasti i pokušati me skrenuti s puta na koji sam se odvažio i kojim želim ići dok ne stignem. Sličnu misao nalazimo u Dostojevskoga: Bojim se samo jedne stvari: da ne budem dostojan svoje patnje.

 

Tvrdnja se može dovesti u vezu s filozofijom egzistencije i u okviru nje osobito s fenomenom graničnih situacija. Fenomen je istražio njemački filozof Karl Jaspers. Prema njemu, četiri su granične situacije: smrt, patnja, borba i krivnja. Riječ je o situacijama koje su iznimno teške i neizbježne, ali u kojima se čovjeku otvara mogućnost nadilaženja samoga sebe. Na posve jedinstveni način, one su, dakle, i put u slobodu.

 

Viktor Frankl, bečki neurolog i psihijatar, utemeljitelj logoterapije (prema nekim autorima riječ je o modernoj egzistencijalnoj analizi)  lijepo je sažeo iskustvo toga puta: „Iz ruševina se najbolje vide zvijezde.“ Frankl navodi kako u ekstremnim situacijama nije presudno iskustvo straha, već je presudno kako će čovjek na to iskustvo odgovoriti, kako će se prema njemu postaviti. U tome odgovoru − posljednja je ljudska sloboda. Štoviše, nastavlja Frankl, samo življenje, ne znači drugo doli biti − pitan, čitav naš bitak nije drugo doli odgovaranje − odgovornost pred životom.

 

Slične misli zaokupljaju i Glavaševića u vukovarskim ruševinama: Još do jučer mnoge geste, pojedine riječi i znakovlja kojima smo se oholo koristili, sada, u vrtlogu smrti, postali su jasniji. Vukovar je zasigurno najiskreniji grad na svijetu, jer se svaka riječ može gotovo isti tren ogledati u srcu. Više vam se u Vukovaru ne može dogoditi da vam netko poželi dobar dan, a da to i ne osjeća. Kada vas pitaju za zdravlje, ne misle na prehladu, reumu ili što slično. Oni zapravo misle o vašem životu i ranama koje ste mogli dobiti čak i kada disciplinirano sjedite u podrumu.

Na drugome mjestu (Priča o zagrljaju) autor piše: Tek kad smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili.“

 

Posljednja sloboda Siniše Glavaševića sastoji se u preuzetoj odgovornosti za svoj Grad. U tome je ujedno i njegova veličina. Za ono u što vjeruje, položio je svoj život i sebe u cijelosti, uzdignuvši se, na taj način, iznad vlastite sudbine. Kako sam kaže u Priči o velikim i malim ljudima: Onaj tko uspravno hoda podnoseći sebe cijela, rast će i više. Bit će veći dajući se i gledajući naprijed.

 

(Slika preuzeta sa stranice: http://www.hrv.hr/hrv/o-nama/domovinski-rat)

 

Autorica: Melanija Ivezić Talan