Sven Lasta, glumac sa snajperom

U povodu Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Kad raziđe se dim

kad nestane k’o pjena

sagradit ćemo grad

grad za sva vremena.

(Kad raziđe se dim, Krste Juras)

Hrvatski glumac Sven Lasta (Pakrac, 1925. – Zagreb, 1996.) uključio se u obranu domovine dragovoljno. Kako sam navodi u jednome razgovoru „više nije imao živaca da preko televizije gleda te balvane po cestama“. Želio je dati podršku mlađima. U to doba imao je 66 godina i ozbiljne probleme sa srcem. Oblači, međutim, uniformu i kreće na prvu borbenu liniju u Sunji.  

Većina umjetnika tada je bila organizirana u Satniju hrvatskih umjetnika. O tome ovih dana (u povodu tridesete obljetnice Satnije) iscrpno piše Hrvoje Hitrec. Lasta je jedan od onih (uz Miroslava Međimorca, Slobodana Praljka, Veljka Barbierija…) koji su u rat krenuli samoinicijativno. Nije, dakle, bio dijelom Satnije, no našao se s mnogima od njih (redateljima, piscima, glumcima, scenografima) na istome odredištu, sa zajedničkim ciljem: obraniti Sunju.

 Danas se malo govori o fenomenu obrane Sunje. No tih devedesetih, Sunja je bila simbol prkosa, zbog čega je i „zavrijedila“ naziv mali Vukovar : „Opkoljena s tri strane, iza leđa nam je Sava s traljavom skelom, u špici kolodvor. Oni su na brdima uokolo, a mi dolje – na tanjuru. Sve govori da se ni po kakvoj logici to nije dalo obraniti, a obranjeno je.“

Lasta (poznat i pod nadimkom Glumac) proveo je četrnaest mjeseci braneći Sunju; na trideset metara od neprijatelja. Najviše vremena branio je zgradu kolodvora: „A istina je, bio sam snajperist i danas se to bojim reći jer su taj pojam oni prijeko tako ozloglasili. Kod nas na pamet nikome nije padalo da puca na civile. Uopće nam nije bila svrha da ubijemo, nego samo da zadržimo. Morali smo samo čuvati ono što imamo, i to je uspjelo.“

A imali su, osim Sunje, neku međusobnu povezanost. Na više mjesta Lasta piše koliko je volio mladiće s kojima je ratovao: „Upoznao sam toliko zanimljivih mladića da sam obogatio svoj život.“ Osobito je bio povezan sa Žarkom Pešom – Leopardom, legendarnim zapovjednikom obrane Sunje.

Leopardu, između ostaloga, dugujemo zahvalnost i za Lastinu pjesmu: Piše Sunja Vukovaru (isti naslov preuzima Miroslav Međimorec za svoju autobiografsku knjigu). Na njegovu, naime, zamolbu Lasta je napisao pjesmu o Sunji i pritom ga (podatak s braniteljskog portala) ugodno iznenadio.

Što to mali Vukovar piše onome velikome? Prije odgovora, vrijedi prenijeti Lastinu misao kako je zapravo vrlo malo motiva u povijesti književnosti, vrlo malo priča… „Ljudi se varaju ako misle da ih je bezbroj. Možda je bezbroj obrada, ali samih osnovnih tema u biti nema više od šest-sedam. Sve ostalo su varijacije. Postoje osnovne životne teme, a ostalo je samo u obradi.“

Lastina Sunja ponavlja priču o ljudskosti i neljudskosti, dobru i zlu, oskvrnutim svetinjama: Dunav je otvorio njedra i blago spustio / sveca-viteza na šaš i pijesak. / Utonuo je svetac u utrobu grada / i mirno spavao kroz stoljeća. / Tiha braća mrmljala su nad njim molitve, / optočili ga dragim kamenom./ I stoljeća su prošla… / I dođe dlakav nakot i pohlepno / utrobu razgrne, sline im potekoše. / Ukrali su sveca-viteza, odnijeli su / drago kamenje i ubili otkucaje u grudima grada.

Ponavlja priču kako zlo zaustavlja život: Ne kuca više srce vitezova, a tihi otkucaji / još se na Mitnici čuju. / Sad grad je oklop željezni sapeo / i sve stade pod gomilom gvožđa.

I kako je tada važno – poznavati sebe, osvijestiti dobre i loše strane: Ja, Sunja, nemam tvoju slavnu prošlost. Imam samo Mariju Magdalenu, a i / ona je nekad bila grešnica. (…) Jučer su se vratile dvije rode. / Tebi, Vukovare, možda nikad. / Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi / zenge sa svojim smiješnim imenima. / I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki / i Leteća tvrđava i Gubavci i zlikači / i Neuperni tulipani i svi oni neizbrojeni. / Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama.

I potom, hrabro, bez oklijevanja preuzeti odgovornost: Vukovare, gdje su tvoja djeca? / Sveti Bono, tko će ih sad čuvat? Ja osluškujem i čekam tvoje uskrsnuće. Kraj pjesmejasno kazuje zašto je Sunja sada – mali Vukovar: Poslat ću ti moje vilenjake sa svojim / smiješnim nadimcima, jer nisam dala / niti pedlja svoje zemlje i ja sam sada muško / ja sam mali Vukovar.

Priča otkriva pripovjedača. Tako i ova skromna Sunja, ponižena godinama govori o Svenu Lasti i njegovim vrijednostima. Neke od njih navedene su u ovome tekstu. Za kraj bih izdvojila dvije: Moramo čuvati ono što imamo. I druga: priče (one ljudske i one zapisane) se ponavljaju.

Zato je važno zapamtiti Vukovar. I ono što Sunja piše Vukovaru.

                                                                                                   Melanija Ivezić Talan

Navodi, kao i slika preuzeti su iz knjige:

Lasta, Sven: Iz glumačkoga kuta, priredili Anina Lasta Budor, Ivan Jindra, Hrvatska kulturna zaklada – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2000.