Višnja Novosel: Knjižnica mora biti mjesto susreta, razmjene i potpore

Višnja Novosel diplomirala je pedagogiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Sveučilištu u Zadru magistrirala bibliotekarstvo, a zatim i završila poslijediplomski specijalistički studij iz marketinga neprofitnih organizacija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Na FF-u je zaposlena od 2004. godine, isprva u Knjižnici Odsjeka za pedagogiju, gdje je za studentskih dana bila demonstratorica, a od 2009. u zbirkama za pedagogiju i skandinavistiku Knjižnice našeg Fakulteta. Od 1. siječnja ove godine preuzela je vodstvo Knjižnice (cijele cjelcate! :)) – sve smo je ispitali, o knjižnici i o njoj.  :) Svakako pročitajte – inspirira i pokreće!

***

Koja je bila tvoja primarna motivacija pri kandidaturi za voditeljsku funkciju u knjižnici Filozofskog fakulteta?

Primarna motivacija je sigurno proizašla iz potrebe da svijet oko sebe učinim boljim mjestom, to me i inače motivira, ali ovdje, u okruženju u kojem zaista volim boraviti, u odluci da se uopće kandidiram dodatno je prevagnulo i uvjerenje da naša Knjižnica može ponuditi daleko više, a između ostaloga postati prepoznatljivo i rado posjećeno mjesto.

Uprava je prepoznala tvoj stručni potencijal i jasnu viziju, početkom godine započeo ti je četverogodišnji mandat. U kojem smjeru bi voljela da se knjižnica u narednom razdoblju razvija? Planovi i profesionalne želje?

Nekako mi se čini da bismo u sljedećem razdoblju trebali puno bolje iskoristiti potencijal koji već imamo, prije svega, ljudski – nas je u Knjižnici zaposleno 52, od kojih je većina završila neki od studija upravo na ovom Fakultetu, tako da sigurno možemo još puno toga ponuditi, iako smo možda malo previše samozatajni. Mislim da naša Knjižnica može postati mjesto susreta, učenja, razmjenjivanja znanja i iskustava, odnosno mjesto koje povezuje nastavnike i studente različitih studijskih grupa. Prije svega, vidim i našu ulogu u podupiranju nastavnog procesa s konkretnim znanjima koja već imamo, dakle prvenstveno temama u području informacijske pismenosti, upravljanja podacima i sl., ali i osmišljenim programima poticanja čitanja i kreativnog izražavanja čime se također mogu dodatno obogatiti studijski programi, ili jednostavnije, studentski život. Mislim da bi to razdoblje u životu mladim ljudima trebalo omogućiti stjecanje različitih iskustava i istraživanja vlastitih mogućnosti koje će onda po završetku studija moći konkretno upotrijebiti u svom zanimanju, a nemoguće je sve proraditi u nastavi. S druge strane, vidim nas i kao mjesto potpore istraživačkim projektima koje naši nastavnici, odnosno znanstvenici provode. Tu svakako treba raditi i na stručnom usavršavanju zaposlenika, i onom formalnom i onom neformalnom, jednostavno se bez toga ne može, osobito ako želimo i dalje biti referentna točka i važan akter u knjižničarskom svijetu. No, rekla bih ipak da sam po svojoj unutarnjoj vokaciji prije svega pedagog, otkud i ta potreba za popravljanjem i poticanjem ljudi oko sebe da rade na sebi i na razvijanju vlastitog potencijala.

Premda smo visokoškolska, dakle strogo specijalizirana i jednom fakultetu pripadajuća knjižnica, naš fond je veličinom drugi u zemlji, a raznolikošću bez konkurencije u domaćim, pa možda i regionalnim okvirima. Trebamo li se s obzirom na to dodatno otvoriti široj javnosti?

Mali ispravak, prema nekim podacima smo treći po veličini fonda (no, trebalo bi uzeti u obzir sve parametre pa dati točan podatak) ?, svejedno, velika smo Knjižnica. Što se tiče otvorenosti, mi i jesmo otvoreni široj javnosti, k nama može doći tko god želi i raditi na građi koju imamo. Razlika je jedino u tome što građu posuđujemo samo našim studentima i zaposlenicima (osim naravno ako je netko drugi naruči putem međuknjižnične posudbe ? ). Ono što zapravo priječi šire otvaranje u tom smislu je činjenica da imamo jako puno korisnika, a da građe bez obzira što je možda imamo puno (a to je jako relativno), nemamo dovoljno za potrebe koje postoje u nastavi (prije svega mislim na propisanu građu za pojedini kolegij), a onda bismo potencijalno mogli imati i većih problema (odnosno naši studenti) nego što imamo u ovom trenutku. Na žalost, trend je i u svijetu da se sredstva za knjižnice (posljedično knjižničnu građu) smanjuju, a da cijene knjiga, časopisa, baza itd. samo rastu.

Što osim gore navedenog vidiš kao specifičnost Knjižnice Filozofskog fakulteta u odnosu na ostale fakultetske knjižnice u zemlji? Po čemu se još izdvajamo, što bi nam bila komparativna prednost?

? smijem se komparativnoj prednosti, baš smo (o)lako prihvatili tu ekonomsku terminologiju! Mislim da smo posebni upravo po svojim zaposlenicima, ili ako baš hoćete kadrovima. Kao što sam spomenula, nas je ovdje 52, sretna je okolnost što smo većinom završili upravo ovaj Fakultet, pa tako imamo mogućnost njegovanja predmetnog knjižničarstva, odnosno dvostrukih stručnjaka. To je recimo na FSB-u ili na nekom drugom fakultetu nemoguće postići (barem ja ne znam da je netko završio jedan i drugi fakultet). Na taj način imamo osobe koje dobro poznaju studijske potrebe, razumiju istraživačku problematiku u pojedinim znanstvenim područjima, a istovremeno poznaju i zakonitosti bibliotekarske struke. Eto, zato i mislim da naš potencijal nije do kraja iskorišten i da ćemo sigurno raditi na razvijanju upravo ovakvih suradnji. 

S obzirom na pauze između predavanja koje su kod dvopredmetnih studija na našem faksu neizbježne, studentima su knjižnične čitaonice (cjelo)dnevni boravak. Trebamo li preuzeti neke od strategija narodnih knjižnica, odnosno neke od neformalnih načina na koje gradske knjižnice populariziraju svoje prostore i usluge?

Nekako mi se čini da jedan dio i preuzimamo, iako nam to nije primarna funkcija. Mislim da popularizaciju i čitanja i samih znanosti svakako trebamo podržati, pritom imajući u vidu ne samo naše studente i zaposlenike, nego i druge (evo, tu smo sigurno otvoreni široj javnosti). Šalu na stranu, čini mi se da se kod nas premalo zna i između različitih odsjeka na čemu se radi (nekad i na katedrama) i da je Knjižnica odlično mjesto koje može poslužiti promoviranju i razvijanju suradnje, jako mi se npr. sviđa inicijativa pokretanja otvorene nastave iz filmskih kolegija (skandinavisti su “probili” led, nadam se da će se i drugi ubrzo odazvati), a to sigurno nije jedino što možemo ponuditi (naš je dio dakle i prostor i građa). Odlično je i što smo sve aktivniji na društvenim mrežama, i što smo počeli malo više raditi na vidljivosti i nekih naših skrivenih aduta ?

Da, nama doduše popularizacija ne treba, dolaze nam i studenti s drugih fakulteta, stalno smo popunjeni, no smatraš li da bi knjižnica osim ugodnog prostora od 8 do 20, besplatnog interneta i naravno dostupne građe te bibliotekara kojima se korisnici uvijek mogu obratiti, trebala korisnike uključivati u dodatne interaktivne projekte?  Česte su kod nas izložbe povodom skupova, obljetnica ili drugih prigoda (nedavno izložba knjiga iz kultne Feralove biblioteke), a povodom prvog rođendana knjižničnog bloga organizirali smo mini ‘motivacijske akcije’ – pitali smo korisnike tko je njihov book crush,  pozvali smo ih na blind date s knjigama što im se, čini mi se, jako dopalo.  Tu su i projekcije dokumentarnih filmova u okviru programa Dokudah, facebook profil, no koji su novi sadržaji za narednu akademsku godinu, svašta je u nacrtima i promišljanjima, možemo li već najaviti nešto od ideja?

Svakako bismo ih trebali dodatno uključiti, osobito studente. Mislim da i oni sigurno imaju nekih zanimljivih ideja, ali i potreba na koje bismo mogli odgovoriti. Što se toga tiče, čini mi se da i na tom dijelu trebamo još raditi jer mi je iskustvo vezano uz probno otvaranje čitaonice na 2. katu za grupni rad pokazalo da premalo komuniciramo jedni s drugima. Čini mi se i da smo se malo probudili što se tiče događanja, što ne znači da ćemo stati. Sad dolazi ljetna stanka, pa ćemo se i mi malo odmoriti, ali nismo zato zaboravili preporučiti i nešto za malo opušteniji pristup nego tijekom godine. Za jesen spremamo obilježavanje još jedne obljetnice (kao što smo sad nedavno imali i Bergmana), a sad ćemo se pridružiti i manifestaciji povodom 200. obljetnice prvog izdanja Frankensteina. Možda da najavimo i tvoju ideju za čitateljski klub koji pokrećemo s novom akademskom godinom? Na Facebooku je već išla anketa, a i za Noć knjige je bila “pokazna” radionica, čini mi se da je iskazan dobar interes.

A sad malo o tebi. Stručni interesi izvan bibliotekarstva?

Osim poslom, u slobodno vrijeme do sad sam se dosta bavila i udrugama. Većinom pisanjem projektnih prijedloga, ali i organizacijom koncerata, konferencija i sl. Za sebe sam uvijek mislila da sam više introvert, ali ispalo je da često radim poslove koji uključuju puno suradnje s drugim ljudima ? i to je jako zanimljivo. Upoznala sam tako jako puno ljudi izvan ovog našeg malog akademskog kruga, ali i izvan granica zemlje.

Neformalni interesi, hobiji?

U zadnje vrijeme se zapravo najviše bavim sa psom, tako da slobodno vrijeme provodim u šetnjama, koje povremeno upotpunim i fotografijama. Putujem najviše kad uspijem skupiti neki novac, često sam to povezivala i s odlaskom na konferencije, radom u udruzi (imali smo projekte na međunarodnoj razini pa smo mogli posjetiti partnere) ili natjecanjima na koja smo putovali kao klub (bavila sam se do prije godinu dana sinkroniziranim klizanjem). Mislim da putovanja omogućuju širenje vidika, a neka od najdražih su mi ona na koja sam se otputila sama, takva su najbolji test za samog sebe.

Osim što ti radno mjesto podrazumijeva bavljenje medijem knjige pa i filma, koliko su ti oni važni u slobodno vrijeme? A uz njih glazba, časopisi, serije, internet?

Hehe… pa ne bih radila ovaj posao da mi nisu važni, volim čitati, ne samo književnost, nego i publicistiku i stručne knjige. Osim toga, jako volim glazbu, mislim da bez nje isto ne bih mogla živjeti (mislim, može čovjek bez puno toga, ali to se tako kaže), volim otići na manje koncerte, klupske, puno su intimniji nego ovi po velikim dvoranama, iako ne bih propustila zbog toga neke od glazbenika koje volim. Bez prijenosnika s glazbom ne idem nigdje. Jednom sam skoro zakasnila na let jer sam ga  zaboravila u žurbi, pa sam se morala vratiti. Smiješno. Što se tiče televizije i tiska, malo sam zakazala. Nekad sam jedva dočekivala petak i izlazak Ferala, no sad već godinama ništa nisam pratila tako redovito, a i više sam se orijentirala na e-izdanja. Moram priznati da ipak ima nešto posebno u tom odlasku do kioska, pa onda sjedneš negdje, naručiš kavu i čitaš, vrtiš taj papir od kojeg ostaju crni prsti i beskrajno se živciraš zbog stanja u društvu. Što se tiče serija i filmova, nisam baš neko oličenje trendova, prije spavanja gledam većinom “starije” sit-come, a od filmova, dakako švedsku kinematografiju, a nisu mi manje draga niti njemačka, češka i britanska (mislim da sam sad navela one najtipičnije koje pogledam). Nastojim više vremena posvetiti europskoj kinematografiji, ali ne znači da ne pogledam i druge filmove.

Spomenule smo knjižnični blog, nedavno si ondje pisala o romanu Damira Ovčine, hvaljenog i nagrađivanog sarajevskog pisca. Čitatelje upućujemo na tvoj tekst, a ovdje još malo o romanu za koji si mi oduševljeno rekla da te posve presložio: zašto ga čitati?

Ima nekoliko razloga zbog kojih mislim da bi ga bilo dobro čitati, jedan je svakako stil pisanja. Malo je neobičan, i treba neko vrijeme dok se naviknete, ali te kratke rečenice, nabijene emocijom, a ne toliko glagolima daju jedan poseban ritam, ocrtavaju kaotično ratno stanje i pri tome ostavljaju mjesta ljudskome. Da moram opisati radnju roman nekom fotografijom, rekla bih da je to maslačak koji se probio kroz asfalt na najnepredvidljivijem mjestu. To bi bio drugi razlog, jer pisati o ratu, i to onome kojem smo većinom svi svjedoci (u većoj ili manjoj mjeri) jest jako nezahvalno jer su nam istine različite, a i postavljam si uvijek pitanje tko ima pravo o takvoj temi progovoriti. Rekla bih da je Ovčina uspio pronaći dobru mjeru, roman se može čitati i kao dokument, tj. svjedočanstvo određenog vremena, ali i kao fikcija, tako da ću ga sigurno čitati još jednom jer sam se pri prvom čitanju bavila jako i istraživanjem interneta u potrazi za informacijama koje su mi tih godina ili promakle, ili ih je sjećanje izblijedilo, a i zbog činjenice da nemam neke veze sa Sarajevom pa me zanimalo i koje su to ulice po kojima auto jurne, kako izgleda Trebević koji se često spominje i sl. (ipak sam ja vizualni tip ? ). Cijeli je roman, barem je na mene ostavio takav dojam, jedna duboka, emotivna priča i dokaz da čovječanstvo usprkos ili baš unatoč takvim suludostima kakvi su ratovi i dalje ima svoju lijepu stranu. Ne bi ga bilo loše pročitati i samo kao podsjetnika na užase kakve donosi takva situacija i koliko na ljudske sudbine utječe jedna takva situacija u kojoj vam život ovisi o tome jeste li se rodili u ovoj ili onoj obitelji, jeste li ove ili one vjeroispovijesti, boje kože, spola ili čega kog. Mislim da je danas to podsjećanje itekako potrebno jer se očito prebrzo zaboravlja gdje su nas sve skupa odvele podjele i gajenje mržnje prema drugima i drugačijima.

Magistrirala si bibliotekarstvo, do preuzimanja voditeljske funkcije vodila si zbirku pedagogije – što je razumljivo s obzirom da ti je pedagogija uz kroatistiku primarna struka, ali odakle ti u skandinavskoj zbirci i uopće otkud interes za švedski jezik i kulturu?

Uh, to je jedan dio osobne povijesti na koji nisam baš jako ponosna, ali eto, dogodilo se da sam upisala švedski jezik još dok je bio slobodni studij i onda sam počela raditi, pa je jedno vuklo drugo i tako je studij ostao nezavršen. Kažem, nisam na to ponosna, ali ako ništa, naučila sam još jedan jezik, i zavirila malo više u cijeli sjeverni dio Europe. Kasnije sam, kad je studij postao redovan pa to nikako ne bih stigla završiti, upisala i tečaj tako da nadogradim znanja i natjeram se barem povremeno s nekim razgovarati da ne zaboravim jezik. Kad se javio interes nemam pojma, sjećam se jedino da sam već negdje početkom studija htjela upisati i švedski, no morali ste čekati kraj 3. godine da biste se mogli uopće prijaviti. Odakle baš švedski, ne znam, možda zbog Pipi Duge Čarape ? i Vikinga.

Jedan od ključnih preduvjeta za voditeljsku poziciju, uz dugogodišnji aktivni (praktični i teorijski) doprinos struci, bio je i magisterij iz marketinga – o kakvom je poslijediplomskom studiju riječ?

To je poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu koji sam upisala prvenstveno zbog sumiranja znanja za koja mi se u tom trenutku činilo da bi mi mogla dobro koristiti. Dakle, taj je studij obuhvatio, uz neka temeljna znanja iz područja ekonomije, marketing (kojeg se često miješa sa samim oglašavanjem), upravljanje ljudskim potencijalima (što mi upravo sad najviše i treba), upoznavanje s pravilima računovodstva (što nam u poslu itekako treba), upravljanje organizacijama s naglaskom na javne ustanove, i sve one kojima nije primaran cilj stjecanje profita, nego recimo, uslužna djelatnost, obrazovanje, i sl. U definiciju neprofitnih organizacija ulaze uz udruge, škole, sveučilišta, knjižnice, sportski klubovi itd., dakle, vrlo su široke mogućnosti. Ono što smo još na tom studiju diskutirali su i projekti što je zapravo bio moj primaran interes. No, na kraju sam se puno više, osobito u svom magisteriju, bavila upravljanjem i vođenjem visokoškolskih knjižnica. Tu sam pokušavala pomiriti pedagogiju (koja u tom području ima itekako štošta za ponuditi), filozofiju, bibliotekarstvo i ekonomske principe. S njima se nisam baš niti nakon studija uspjela sroditi. Mislim da me FF cijepio bespovratno ? (hoću reći humanistički pristup).

Kako si se nakon studija našla u knjižnici, a ne u razredu kao nastavnica hrvatskog ili kao pedagoginja u stručnoj službi neke škole?

Uh… knjige su me oduvijek okruživale i među njima se osjećam krajnje ugodno što se onda nekako tijekom studija, kad sam bila demonstratorica u knjižnici Odsjeka za pedagogiju razvilo i u neki interes i želju da tamo i radim. To je između ostalog i dobar način da se ostane na izvoru informacija, vezan uz struku i samu teoriju koja me isto tako dosta privlači.

Zašto voliš svoj posao? Što bi rekla, omogućuje li ti daljnje učenje, osobni rast i razvoj?

Nekad se znam našaliti da me plaćaju da kupujem… ?što može biti bolje? Doduše, možda se nekima ne čini da je zabavno kupovati knjige, ali cijeli taj proces, i od istraživanja naslova i traženja informacija o pojedinoj knjizi, pa do kupnje, osmišljavanju ključnih riječi i činjenica da su svi sretni kad im se javite s informacijom da im je knjiga stigla je baš dobar osjećaj. No, moj posao traži i puno čitanja, praćenja novosti u strukama, ali i zavirivanja u druge znanosti. Najteže mi je u tom smislu provoditi vrijeme na pultu, jer zavirim u gotovo svaku knjigu koju netko vrati ili traži, a onda me to odvede u daljnje istraživanje pa se osobni popis tekstova koje želim pročitati samo povećava, a o željenim naslovima za zbirke da i ne govorim, tako da novaca nema nikad dosta. Mislim da posao na fakultetu ostavlja dovoljno mjesta za daljnji osobni rast i razvoj jer naprosto dinamika to od vas i traži, što meni odgovara.

A čime nisi zadovoljna?

Ono što bih možda malo mijenjala su međuljudski odnosi, mislim da bismo na društveno-humanističkom fakultetu trebali njegovati dijalog, međusobno uvažavanje i toleranciju, i to ne samo prešutno, nego puno aktivnije i jasnije. S obzirom na cjelokupnu situaciju u društvu vidim nas kao malu oazu u kojoj moramo prije svega polaziti od ljudi i ukazivati na to da društvo i dalje čine ljudi, a ne novac, a to možemo i primjerom, ne samo u teoriji.

I kako to u tvom slučaju konkretno izgleda, koliko ulažeš u svoj rad i neprekidno obrazovanje i usavršavanje, a što si u ovih petnaestak godina na svom radnom mjestu dobila zauzvrat?

Teško mi je procijeniti koliko ulažem, moji prijatelji se često šale da ne znaju više pobrojati što sam sve upisala i radila, i da im je teško zamisliti da nisam na nekom studiju, tečaju, stručnom usavršavanju ili pišem neki rad. Nije to baš tako, ali evo, tako očito izgleda, ja se pri tome jako dobro zabavljam pa mi je teško odrediti. Zauzvrat, ne znam, mislim da mi je najveća nagrada za dosadašnji rad podrška koju imam u Knjižnici, ali i izvan nje. Vjerujem da je puno lakše raditi ako vas ljudi podržavaju, a ja nastojim sve uključiti u planove za razvoj i stvaranje još bolje Knjižnice. Možda je tu značajnu ulogu odigrala i činjenica da sam se bavila timskim sportom, pa mi je prirodno razmišljati o zajednici kao timu, a ne pojedinačno. Kod nas je vrijedilo pravilo da je tim toliko jak, koliko je jaka najslabija karika, pa to primjenjujem i ovdje.

Zahvaljujući Erasmusu imala si priliku posjetiti neke europske sveučilišne biblioteke, što te se posebno dojmilo, bismo li nečim sličnim mogli osvježiti i unaprijediti naše poslovanje?

Posjetila sam knjižnice, i to prije svega fakultetske u Finskoj, točnije Helsinkiju te u Lundu u Švedskoj, a prije toga sam bila i u Trondheimu u Norveškoj, no ne preko Erasmus+ programa, nego na konferenciji o novim tehnologijama u visokoškolskim knjižnicama. Najviše me se dojmila nova knjižnica u Helsinkiju, Kaisa-talo (Kaisa house) i to najviše zbog svijetlog prostora (koji mi kod nas jako nedostaje), različitih vrsta stolaca (čak fotelja), organizacije prostora i sl. Od njih sam već “pokupila” ideju da grafički označimo što je na kojem katu i što je gdje dozvoljeno. Kod njih postoje i unutar kata takve razlike, što bi bilo odlično i da kod nas nekad zaživi. Imam još ideja koje sam vidjela po tim knjižnicama, a od kojih ćemo neke sigurno isprobati i kod nas. Npr. jako mi se sviđa usluga koju imaju u Lundu – Boka bibliotekarie (Rezerviraj knjižničara) koja je namijenjena prije svega studentima kad im treba pomoć u pretraživanju i istraživanju mogućih izvora u izradi seminarskih, diplomskih ili doktorskih radova i to rade predmetni knjižničari, da se vratim opet na ono što nas razlikuje od drugih. Trenutno potičem druge kolegice i kolege da koriste mogućnosti Erasmus+ programa jer je poticajno vidjeti što drugi rade, malo se s njima usporediti, pa da vidite i da niste tako grozni kao što možda mislite, a istovremeno vam pada hrpa ideja kako naše poslovanje i usluge učiniti što boljima.

***

Intervjuirala: Vanja Kulaš