Didier Decoin: Nadleštvo za bašte i ribnjake

„Kacuro je mrtav, pokošen kao šljivini cvetovi u danu snažnog vetra.“ (97) Roman neobičnog i meni posve čarobnog naslova Nadleštvo za bašte i ribnjake povest će nas u srednjovjekovni Japan, točnije u 12. stoljeće. Priča koja počinje jednim nesretnim utapanjem linearna je i jednostavna, a ono što je čini posebnom način je pripovijedanja, delikatnost jezika, snaga visokoestetiziranih slika, a onda i atmosfera, dremljiva i senzualna. Pred nama je nešto poput meditativne pikareske što bi u naše doba moglo biti i melankolični film ceste, jer junakinja romana, mlada žena koja je netom ostala bez muža, otiskuje se na dugotrajno i neizvjesno putovanje. Mitsuki kreće sama, u pletenim sandalama i s dragocjenim teretom – na leđima joj je vjedro s osam šarana. Posljednji ulov svog muža, najsposobnijeg ribara u kraju, a koji ga je, eto, stajao glave, mlada udovica namijenila je božanstvima, pa ih nosi u ribnjake hramova, gdje će ih, izdrži li pješačenje do tog dalekog svetišta, predati u Nadleštvo za bašte i ribnjake. Putem promatra i udiše svijet, doživljava susrete, dobre i loše, ostaje pritom bez dijela ribe, a tješi se i osnažuje uspomenama na svoj brak u kojem je unatoč siromaštvu i muževim izbivanjima bila itekako sretna.

Ljepota romana francuskog suvremenog prozaika, scenarista i redatelja Didiera Decoina (u fondu imamo izdanje beogradske Geopoetike iz 2018. godine) u poetično pomaknutim je opisima prirodnih pojava, flore i faune, primjerice „Oduvek mi se činilo da su vilini konjici prašnjavi.“ (173), opisima koji će nam nadražiti sva osjetila. Smutit će nas snažan vonj aromatičnog cedra, otrovnog mulja, riječnih algi i vlažne mahovine, mlake riže, mokre svile, užadi i gline ili naprosto pudrasto drvenasti miris barskih perunika. Sa svog hodočašća Mitsuki će pamtiti svjetlucave svice, krhke ždralove, zabačene samostane, opskurna svratišta, žovijalne hodočasnike, gramzive majmunčiće. Putem će jesti kolačiće punjene sitnim crvenim grahom kuhanim sa smeđim šećerom. Pit će sake. Sve to vrijeme, oko nje lopoči, posvuda lopoči i onda – još lopoča. Naposljetku, počet će sniježiti, u jednom od najlirskijih zamislivih opisa snijega. Uglavnom, Didierovi kadrovi u molskom su modusu i stvarno dojmljivi, čak i kad su odbojni  (glave kuharice i upravitelja svratišta kako plutaju u ribnjaku).

I za kraj poruka iz romana:

„Uvek ima smisla nastaviti činiti ono šta treba činiti… čak i kad verujemo da to više ničemu ne služi.“  (97).

Autorica teksta: Vanja Kulaš