O Zadie Smith slušala sam još za studija, te 2000. bila je sasvim svjež, kritici i publici fascinantan glas tzv. postimigracijskog književnog kruga, njen debitantski roman Bijeli zubi ubrzo je postao kultnim, i ne, unatoč svemu, ili baš zbog toga, nisam ga čitala, kao da su unisone pohvale i zvučne nagrade bile kontraefektne po moju čitateljsku motivaciju. U međuvremenu stvari su se očito promijenile, Zadie je nanizala još četiri jednako hvaljena romana (plus dvije zbirke priča), a ovaj posljednji kriv je što sam nestrpljiva (čim se domognem petog kata i stamenih anglističkih polica koje su čudom ostale potresom netaknute) nadoknađivati redom sve propušteno. Roman koji vam preporučujem svoj naslov duguje…

Taman prije nego je počelo ‘sve ovo’ u knjižnicu su nam iz izdavačke kuće Disput (one čije knjige imaju fine tvrde korice i šarmantni ‘prozorčić’ na ovitku) stigle Tlapnje jednog stanara (Disput, 2020, prev. Maja Peterlić), nešto francusko među njihovim ovoproljetnim prijevodnim poslasticama. Kao i sva friško pristigla izdanja i ovo je nakon obrade, a prije trajne lokacije na jednom od katova, trebalo u prizemlje, na policu s novitetima u našem dnevnom boravku, no tu uobičajenu knjižničnu putanju omele su čudnovate globalne okolnosti. Knjižnica se ovih dana opet pomalo otvara za vas, ali dok smo svi još više doma nego na faksu predlažem da se prisjetimo filma Stanar (The Tenant,…